Zvuči poznato od nekud?
Ako ste prvo pomislili na film Titanik u pravu ste, na istoj smo frekvenciji.
Ostanite i dalje uz priču, odmah prelazim na zaplet.
Postoje li na ovom svijetu Rose i Jack koji su se upoznali na brodu kojem je sudbina ispisala samo nekoliko stranica života?
Svi smo pogledali film preko nekoliko puta i baš svaki puta onako glupo vjerovali da će Jack ipak otvoriti oči i da ćemo gledati i drugi nastavak.
Kakav je samo mangup bio, kako ju je smotao i zaljubio se da više ništa nije bilo bitno, ni to što dolaze iz dva potpuno različita svijeta, strast se razvila u nevolji, jer sjećamo se da su se zapravo u vrlo nezgodnom momentu upoznali.
Ona se pokušala baciti s broda, a on je s onom cigaretom samo frajerski došetao i pomaknuo prekretnicu na njezinom križanju i iako je sve vodilo nesretnom kraju, on je žrtvovao svoj život samo da njezin spasi..
Znam da je sve to samo film, ali film snimljen po istinitom događaju.
Znači li to da takav Jack negdje još postoji?
Možda je visok, crn, pjegav, možda nikada nije ni plovio brodom, možda je sušta suprotnost našem Jacku kojeg pamtimo iz filma.
Sve smo mi sanjale svog Jacka, i koliko god puta slagale na glas da nikada nismo maštale o vjenčanici i savršenom vjenčanju, o dvoje, troje slatke dječice koje će kasnije u životu postati uspješni na ponos uvijek dobro držećih roditelja, i ruku na srce u veze uvijek krećemo sa napomenom “nisam za vezu, samo druženje”.
Jesmo li već zapisali budućnost s tom rečenicom u samom startu, jesmo li duboko u podsvijest usadili propast nečega što još nije ni dobilo temelje?
Napisati ću vam iskreno, ja sam u svoju vezu ušla bez i jedne želje, misli i pomisli, pustila sam da se dogodi i dogodilo se i traje i lijepo je.
Pustila sam želju kad sam bila mala i ispunila mi se kad sam ju najmanje očekivala, u momentu kad sam za nju bila spremna, a to nisam znala.
Sve ono najbolje u životu dogodi se točno onda kad je to najbolje za nas i glupo je pitati se zašto i kako, ne treba trošiti vrijeme na traženje odgovora, tu je, uzmimo ju i objeručke zagrlimo, zahvalimo – jer vrijeme koje potrošimo na traženje odgovora na ‘zašto’ je vrijeme koje više nikada nećemo moći vratiti. Znači svaka ona dragocjena minutica u kojoj ste sjedili i razbijali glavu zašto se baš vama nešto dogodilo to je vrijeme koje ste mogli provesti sa osobom koju volite, netko tko je vrijedan vremena koje posjedujete.
Razmislite dva puta prije nego što počnete trošiti svoje vrijeme, čak i ovo sada dok čitate, neka vam uđe u podsvijest da počnete sada cijeniti svoje nepovratno vrijeme, početi ćete općenito više voljeti sebe, a to je zaista bitno jer morate znati da iako mislite da nekoga volite, počnite od sebe.
Volite li zaista sebe?
Biti sam sa sobom, sa svojim mislima i svojim tijelom, sa spoznajom da ste jedinstveno biće na ovom svijetu i netko poput vas ne postoji. Ono sto posjedujete možete pokloniti i drugome pa tako i ljubav.
Često ulazimo u veze zbog pritiska okoline, zbog uvjerenja koje vam je usađeno od kad ste bili mali da ako do određenih godina nemate partnera i djecu vi ne vrijedite.
Reprogramirajte svoj mozak, sva ta glupa uvjerenja i učinite si život jednostavnijim, budite svjesni da ste jedino vi kreatori svoje sreće i da se apsolutno ništa ne mora, pa tako i sa vezama.
Ako niste spremni za sljedeće poglavlje u životu, živite ovo sada koliko god to želite ako je to ono što vas istinski veseli.
Ja svoje poglavlje života živim potpuno opušteno, mirno u ljubavi, sa naglaskom na iskrenoj komunikaciji koja nikada ne smije stati.
Onog momenta kada tišina prevlada i više si ništa nemate za reći to nije sreća, to ne znači da je ljubav biti pored nekoga tko zna šutiti, tu je došlo do pogreške u sistemu.
Komunikacija će tišinu obojiti muzika u kafiću u kojem sjedite dok vaša usta ne progovaraju ni ‘a’, dok se vaše usne ne ljube i ruke ne dodiruju.
Ne mučite vezu, ona je osuđena na propast, ne čekajte novu granu za koju ćete se uhvatiti kako bi mogli pustiti drugu, ne, vaše vrijeme polako curi i više se nikada neće vratiti.
Zalupite vezi vrata, zahvalite na svemu što je bilo i krenite hrabro naprijed ne analizirajući tko je kriv, ne kopajući po smeću koje ste ostavili po putu, sve će vas to samo zaustaviti i stajat ćete na istom mjestu koje će vas potpuno izluditi.
Budite hrabri prilikom odabira života koji želite imati, ne štedite na mašti, neka bude spektakularno, pa makar negdje daleko na svijetu sami ispijali čašu vašeg najfinijeg crnog vina uz zvuk dobre stare gitare i šum valova u daljini, neka bude kako vi želite i ne, ne mislite o prošlosti, čestitajte sami sebi što spoznajete kvalitetu i ljepotu trenutka koji se sada događa, baš ove sekunde dok čitate ovu riječ.
Moj Jack i ja se usudimo biti ono sto želimo, vječno veselje i nasmijavanje, puno priče, puno sporta, puno ljubavi.
Volimo iste stvari tako da uopće nije upitno gdje ćemo i kako ćemo, sve se dogodi u sekundi i dogodi se najbolje.
Svako jutro zahvalimo jedan drugome na svemu što smo mi, svaku večer poljubimo našu vezu i veselimo se novom nadolazećem danu.
Ne planiramo, ne zamišljamo, dogodi se i odlično je.
Dali bi se Rose i Jack voljeli kao i mi da nije bilo potonuća Titanika, jesmo li mi možda taj idealan par koji sam spremila u podsvijest kad sam bila dijete?
Ne znam i nije uopće bitno.
Samo znam da sam prije par dana usred izlaska koračajući niz prekrasno stepenište jednog Zagrebačkog kluba shvatila, a on me čekao na dnu sa pogledom punim ljubavi.
Ja sam pogledala na sat, on se nasmijao, misli su nam se složile.
Volim te, volim i ja tebe, primila sam ga pod ruku i isplovilo smo zaljubljeno svojim putem, svojim svijetom koji gradimo već tri i pol godine.
Rose i Jack nisu uspjeli izgraditi budućnost iako je izgledalo obećavajuće dok su se nalazili na stepeništu Titanika, ali moj Jack i ja jesmo.
Ne gubite nadu, možda je i Vaš Jack negdje u gradu.
Ana Kramarić
