Za početak svima sve naj. Birajte koju god frazu i čestitku želite no sjetite se da ste sami kovači vlastite sudbine i ne dopustite si previše oslanjanja na sreću. U kritičnim situacijama, često sam igrao na “good feeling” što se pokazivalo ispravnim, iako ne uvijek, no ne mogu se požaliti. Najveći je problem pustiti mozak da odradi svoje bez da ga ograničavamo, usmjeravamo i namećemo neke ideje, poznato je da neuroni putuju najlakšim putem, kemija i fizika u paketu i to je to.
Osim ovog blagdanskog raspoloženja koje mi nekako i nije kako bi trebalo biti, ne znam je li radi nedostatka snijega, previše posla ili nečeg trećeg? Možda utječe i to da normalni ljudi ne mogu pobjeći od predizborne ludnice. Koliko mi je puta Meštar iz Velog mista pao napamet onom: “… priko cilog grada razapet šator i eto ti najveći cirkus na svitu!”. U glavnim ulogama čovjek koji vlada i njegovi protivnici koji tvrde da su nebrojeno puta bolji i uvjeravaju nas da bi trebali biti na tom mjestu. Deja vu: 2009, 2005, 2000, 1997 (iako su bila neka druga vremena i borba znatno izvjesnija uz jedan jedini moguć scenarij), te naravno 1992.
Većina nas se na izborima veže uz neku osobu koja nam je draga i tako odlučujemo kome dati glas, naravno ukoliko nismo pripadnici stranke i moramo po dužnosti ili iz straha da nas netko iz Stranke ne otkrije (nakon čega slijedi moderna kafkanizacija) glasati za X. Kada ne moramo, ta osoba je često slika onoga što želimo biti ili najbliža onome što jesmo ili barem vjerujemo da jesmo. Planovi 21, 38 ili 69 postaju manje važni jer smo se do sada uvjerili kako su pusta obećanja i onda slijedi prvih 100 dana, zatim razočaranje, mediji puni negativnih vijesti, koje se često i neprovjereno pokušavaju plasirati u vrh hrvatskog novinarstva, što moram priznati u ovoj prosječnosti i nije pretjerano teško niti smatram velikim postignućem. Analize pokazuju da žene daju ženama glas u većem broju slučajeva nego muškarcima, a isto vrijedi i za suprotni spol. Ovo ima smisla koliko i izvoz snjegovića u Emirate, no takvi smo mi ljudi, a kasnije su svi drugi krivi i kukamo kako su nas opet prevarili.
U spomenutom duhu, ovih dana stignem pročitati i neke članke na portalima, uz neizbježne komentare. Većinu članaka nije vrijedno komentirati, poput ove kolumne, no nekada me komentari uistinu vrate u realnost i bez obzira na spol vidim kako i dalje funkcioniramo po načelu ovaca, što će dati nekim ljudima za pravo da nas vode i upravljaju našim životima često bez pitanja i naše suglasnosti. Važno je da se “nazire vizija”, da vođe djeluju kao da točno znaju što rade, kako to utječe na svakoga od nas, te da su najmanje 3 koraka u svojim razmišljanjima i planovima ispred svakoga od nas i oni naravno razumiju što je najbolje za sve nas. Čak su se i spremni žrtvovati samo da bi nama bilo bolje. Kakvo sr…e! Oduvijek su me takve situacije “oduševljavale”, no što drugo reći osim “bleeeeeeeee …”, bolje nismo niti zaslužili zar ne?
Sretna, puna zdravlja i želim da vam brige traju koliko i novogodišnje odluke!
