ŠteficaSmrtno! Oči mu podbuhle, glas ga izdaje, kašljuca kao sipljivi magarac, temperatura je nadasve ozbiljna: 37,3. Ne piše mu se dobro.

U srijedu je bio vani, plesao, možda popio koju, zabavio se, bio u zadimljenom. Legao oko pola 2, cijelu noć se migoljio i kašljucao, u neko doba preselio u klinčev krevet, kad je ovaj doteturao k nama i uvukao mi se pod poplun. U šest kad sam ustala, on je zapomagao da ga boli glava i da se osjeća užasno, te objavio da ide na bolovanje. Okej, javi na posao i liječi se. Djecu sam odvela u vrtić i otišla na posao.

Vraćamo se kući u 1, on je još u dječjem krevetu. Soba neljudski zaudara, nije proluftao nijednom. Nije pio ništa jer mu nije imao tko dati vode, nije bio na wc-­u jer je preslab da ustane, nije jeo jer ne može on, prebolestan je. Pitam se kako je plesao jučer, kaže mi da ga je uhvatilo čim je došao kući. Proluftam stan, ubacim Maxflu u čašu, odnesem mu i pitam što mu je. Jooj, loše, užas, ne može on ništa. Okej, a kako se osjeća? Joooj, sve ga boli, peče ga koža, kašlje, glava ga užasno boli, ima žgaravicu, ne može jest, umireee. Okej, valjda onda imaš gripu. Jooooj, ne zna on, ali umireee. Temperatura postojana: 37,3.

Izoliram ga u našu sobu, promijenim posteljinu na dječjim krevetima, raskužim sve, napravim mu instant juhu s chilijem jer imam samo grah i buncek doma, ajde jedva to pojede, skuham mu čaj. Pojede, popije, vrati se u sobu. Periodički ulazim da proluftam, spremam djecu na spavanje, ja spavam u njihovoj sobi, s malim u krevetu, jer ako se ja razbolim tako jako, nahrdali smo svi skupa, našli budu nas susjedi kad počnemo smrduckat, nakon što pokrepamo od gladi.

Captain’s log, stardate xyz:

Kralj je još uvijek u izolaciji, već četvrti dan. Zahtjevi nisu preveliki, danas je tražio pizza sendviče, ali ne bi juhu niti išta drugo. Zamjerio je čaju što je začinjen i tražio metvicu i kadulju, jedva pristao na med i limun. Par puta je ustao na wc, zahtijevao da mu donesem laptop i analgetike, žalio se na križobolju. Majicu je presvukao jer se preznojio, i mokru bacio u hodnik ‘jer je preslab da ustane’. Za gaće ne znam, vjerojatno i bolje. Otuširao se nije, još uvijek. Ali je zato otvorio vrata i kukao da mu ne damo spavati, jer eto nisam klince vezala za radijator i začepila im usta krpom, da bi on mogao spavati u miru. Mučimo ga. Ne damo mu spavati. Jadan on. Umireee.

Ja još spavam u dječjoj sobi (i nastavit ću barem dok se on ne otušira). Počela sam kašljati, nadam se da to stezanje u plućima koje osjećam nije ništa ozbiljno. Djeca su za sada zdrava. Nastavljamo prema delta kvadrantu. Jednom ćemo valjda pronaći put ka zdravlju.

Dragi Dnevniče! – https://lipadona.com/istaknuto/dragi-dnevnice/