Postoje oni veliki izlasci o kojima se danima planira što odjenuti, kamo otići i s kim se fotografirati. A postoje i oni koji izvana izgledaju sasvim obično, ali ženi znače mnogo više nego što će itko primijetiti na fotografiji.
Upravo takav izlazak doživjela je Lana Jurčević, koja je nakon gotovo tri godine prvi put otišla na jedno događanje i barem nakratko zamijenila obiteljski ritam večeri provedene među odraslima.
Pjevačica i poduzetnica danas je majka dviju djevojčica, Mayle Lily i malene Meli, pa su posljednje tri godine njezina života bile ispunjene trudnoćama, majčinstvom i svime onime što dolazi uz dvoje male djece.
A onda je stigla večer u kojoj se dotjerala, izašla iz kuće i ponovno srela onu Lanu koju je, kako je sama priznala, pomalo zaboravila.
„Malo sam zaboravila što znači biti stara ja“, napisala je uz snimke izlaska.
U toj kratkoj rečenici vjerojatno će se prepoznati mnoge žene. Ne samo majke nego i sve one koje su se u nekom razdoblju života toliko posvetile obitelji, poslu i svakodnevnim obavezama da su vlastite želje tiho završile na dnu popisa.
Lana je priznala da joj je izlazak trebao, iako za sebe kaže da je pravi kućni miš. No, kako je duhovito zaključila, dovoljno je mišu pokazati malo sira i već je vani.
Posebno ju je razveselilo što je ponovno vidjela ljude koje dugo nije susrela i razgovarala o temama za koje je gotovo zaboravila da postoje. Bez bočica, pelena, rasporeda spavanja i onog majčinskog radara koji je uvijek uključen, čak i kada se mama pokušava odmoriti.
Nije ovo priča o tome da žena nakon rođenja djece treba što prije postati ona „stara“. Majčinstvo je promijeni, proširi joj srce, ali i potpuno presloži život. Ipak, lijepo je povremeno se podsjetiti da iza svih uloga još postoji ona ista žena koja se voli urediti, izaći, nasmijati i voditi razgovor koji nema veze s time je li netko jeo ili na vrijeme zaspao.
Možda je upravo zato Lanina objava toliko bliska. Nije ponudila savršenu lekciju o ravnoteži niti pokušala dokazati da bez problema stiže baš sve.
Samo je izašla.
Ponekad je i to dovoljno da se kući vratimo lakše, sretnije i spremnije za sve one male ruke koje nas čekaju.
