Hrvoje Andrijašević – čovjek koji kamenjem piše molitvu na 712 metara nadmorske visine

Na brdu Plana, visoko iznad mora, gdje vjetrovi miluju kamen i tišina odzvanja poviješću, klesar Hrvoje Andrijašević iz Gradca piše najposebniju priču svoga života – priču o ljubavi, upornosti i vječnoj vjeri u smisao obnove. Sam, ali nikad osamljen, jer s njim su djedovi, prošlost i svetost jednog malog zdanja – crkvice sv. Paškala.

Srce iz kamena, volja od čelika

Već kao dječak Hrvoje je s bratom i prijateljima penjao strme obronke Biokova prema staroj crkvici, tada još uvijek dostojanstvenoj unatoč zubu vremena. Danas, gotovo četiri desetljeća kasnije, svakim udarcem čekića i svakim ugrađenim kamenom vraća joj ono što su joj uzeli ratovi, zaborav i zub vremena. Obnova crkve sv. Paškala, na 712 metara nadmorske visine, Hrvojev je životni projekt.

„Kad god bih izašao iz kuće, pogled bi mi pobjegao gore, prema Paškalu. Sanjao sam kako ću je jednog dana obnoviti. Taj dan je napokon stigao,“ govori ovaj samozatajni klesar, ne skrivajući emocije.

Bez auta, bez struje – samo čovjek i planina

Put do crkvice ne vodi asfalt. Nema ni struje, signala, niti vode. Sve što treba za obnovu – alat, cement, agregat, pa čak i betonsku miješalicu – Hrvoje je na vrh planine donio osobno, često i doslovno na vlastitim leđima. Pomogle su mu i mazge koje mu je posudio pastir Ivan Zečić. No, kako i sam kaže sa smiješkom, mazge nisu alati – tvrdoglave su, traže pašu, a njega kilometre lutanja kako bi ih vratio.

Svoje dane Hrvoje počinje prije zore, a završava u tišini večeri, uz umorna leđa i srce puno zadovoljstva. Sve ostalo – posao, privatni život – trenutačno stoji. „Obitelj me ne vidi. Svi poslovi su stali. Ali ovo je moj zavjet. Obećanje dano sebi i precima.“

Crkvica s tisuću sjećanja

Crkvica sv. Paškala stoljećima je bila duhovno središte pastira i težaka iz Gradca. Svake nedjelje ondje su dolazili na misu, a Hrvojev pokojni djed kršten je upravo u toj crkvi. Vjeruje da je sagrađena krajem 17. ili početkom 18. stoljeća, o čemu svjedoče uklesane godine koje je pronašao u kamenu. Misa se ondje služila sve do tridesetih godina prošlog stoljeća.

Ona je preživjela i svjetske ratove, ali ne bez rana. Hrvoje je pronašao gelere, tragove granata, urušene zidove. Čak i mine iz Drugog svjetskog rata, koje je, u koordinaciji s MUP-om, uspješno uklonio. U podrumima zaraslim u šikaru otkrio je i talijanske bunkere, danas pretvorene u skladišta alata.

U susret svetom Paškalu 

No, osim mine i bunkera, planina skriva i druge opasnosti. U jednom od bunkera, dok je slagao alat, Hrvoje se našao oči u oči s poskokom. „Kad mi je pao po ruci, zubom me samo okrznuo. I danas imam trag. Nikad neću zaboraviti taj nalet adrenalina,“ priznaje, još vidno potresen.

Ipak, ništa ga nije pokolebalo. Ni bura koja na toj visini šiba snažnije nego igdje, ni kiše koje prijete razmekšati svaki kamen. Vodu je sam osigurao – isprva u bačvama za kišnicu koje su mu ispijale planinske krave, a potom i vlastitim bunarom, koji danas broji gotovo 4000 litara.

Kamen po kamen – u službi vječnosti

U obnovi koristi isključivo stari kamen. Svaki kamen pažljivo bira, odvajajući one s porušenih obrambenih zidova od onih koji su pripadali crkvici. Uz nju je stvorio i malu zaravan, mjesto gdje će budući hodočasnici moći zastati, pomoliti se, uslikati ili jednostavno – udahnuti tišinu vječnosti.

„Vjerujem da će se ovdje ponovno služiti misa. To mi je najveća želja,“ kaže Hrvoje. Nada se završetku radova do zime, no sve ovisi o vremenskim uvjetima.

Iako je na terenu sam, Hrvoje nije sam u srcu zajednice. Njegov entuzijazam i predanost prepoznali su Općina Gradac i Turistička zajednica, koji financiraju projekt.

„Najveća vrijednost ove obnove nije turistička, iako postoji i taj potencijal. To je projekt koji vraća identitet i vrijednosti lokalnoj zajednici. Ako mi sami ne čuvamo svoju baštinu, neće je nitko,“ naglašava Jelena Mateljak, direktorica TZ Općine Gradac.

Danas, kad s mora netko pogleda prema Biokovu, lako će uočiti malenu bijelu točku na vrhu Planine. To nije samo crkva – to je priča o jednom čovjeku koji se usudio slijediti svoje djetinje snove i svojim rukama obnoviti svetinju iznad oblaka.

Jer Hrvoje Andrijašević nije samo klesar. On je čuvar kamena i molitve, svjedok upornosti i tihe, duboke vjere da ništa što je stvoreno s ljubavlju – ne propada.