Svaka žena, prvo će se vrednovati i procjenjivati temeljem svog izgleda, frizure, šminke ili načina oblačenja, nije li to žalosno?

Kakav je danas položaj žene u RH, gdje su institucije zakazale, gdje je najizraženija diskriminacija kod žena  i još mnogo odgovora na pitanja vezana uz prava žene u Hrvatskoj saznajte u intervjuu sa gospođom Višnjom Ljubičić, Pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova koja komentira ekskluzivno za redakciju LIPADONE.

Kakav  je danas  položaj žene u RH?  Na kojim poljima bilježimo  pomake, a gdje smo kao društvo „zakazali“?

Poboljšan je zakonodavni okvir zaštite od diskriminacije i zaštite od nasilja. Uspostavljeni su i institucionalni mehanizmi provedbe načela ravnopravnosti spolova koji idu od vrha, Hrvatskog sabora, preko Odbora za ravnopravnost spolova Hrvatskog sabora, neovisnog tijela Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, Ureda Vlade RH za ravnopravnost spolova pa do županijskih, općinskih i gradskih povjerenstava i odbora te koordinatora/ica u državnim tijelima za ravnopravnost spolova.

 Ako gledamo općenito, žene i muškarci u RH imaju ista prava, npr. na obrazovanje, na zapošljavanje, na plaću, da biraju i budu birane i sl., ali ako svako područje analiziramo zasebno vidjet ćemo da puna ravnopravnost još nije postignuta. Unutar svakog područja privatnog i javnog života žene još uvijek nemaju isti status s muškarcima, nemaju iste mogućnosti niti istu korist od ostvarenih rezultata, a to znači da još nisu ravnopravne s muškarcima. S druge strane, obaveze brige oko djece i kućanstva i dalje se percipiraju kao primarna uloga žena što dovodi do dvostrukog opterećenja zaposlenih žena i temelj je neravnopravnosti žena u drugim sferama života budući da startne pozicije žena i muškaraca nisu jednake.

 Gdje je po vašem mišljenju i dalje najizraženija diskriminacija u odnosu na ženu?

Statistike pokazuju da je područje tržišta rada i socijalne sigurnosti iz godine u godinu ono područje u kojem su žene suočene s raznim oblicima diskriminacije samo zato što su žene (42% svih pritužbi koje primamo je iz ovog područja). Dob i majčinstvo su dva čimbenika koja su brojnim istraživanjima prepoznata kao najveće prepreke ženama na tržištu rada. Ili su premlade ili su prestare ili je problem što imaju djecu ili je sumnjivo što ju nemaju jer će ju možda imati ako se zaposle, a onda će odlaziti na rodiljni i kasnije na bolovanja.

Nadalje, žene čine većinu nezaposlenih, većinu onih koje rade na određeno vrijeme (od svih ugovora potpisanih na određeno vrijeme njih oko 90% potpisale su žene), 100% onih koje su seksualno uznemiravane na radnom mjestu, jedine koje se prilikom zapošljavanja pita namjeravaju li zatrudnjeti ili imaju li malu djecu, one koje po povratku s rodiljnog ostanu bez posla ili ih se premjesti na neadekvatno radno mjesto, veliku većinu onih koje idu na rodiljne i roditeljske dopuste i sl. (samo oko 4% muškaraca koristi rodiljni i roditeljski dopust i ta brojka se ne mijenja godinama) i one koje su još uvijek manje plaćene od muškaraca za rad iste vrijednosti (10-11% manje).

Žene u politici i dalje su znatno podzastupljene. Nakon posljednjih izbora zastupnika/ca u Hrvatski sabor imali smo najlošiji rezultat po postotku izabranih žena (tek 12,6% ili 19 od 151 zastupničkog mjesta) usprkos tome što u Zakonu o ravnopravnosti spolova imamo upisane kvote.

Nasilje u obitelji i dalje je rašireno. Femicid je još jedan od značajnih problema s kojima smo suočeni, prošle godine 19 žena ubijeno je od bliske osobe, a ove godine već dvije. Većinu žrtava nasilja u obitelji čine žene. Prema podacima MUP-a za 2016. godinu, od ukupnog broja od 1648 počinitelja kazneno djela nasilja među bliskim osobama, muškaraca je 1.519 (92 %), a žena 129 (8 %). Među počiniteljima kaznenih djela protiv spolnih sloboda (Spolni odnošaj bez pristanka, Silovanje, i Spolno uznemiravanje) 100 % je muškaraca počinitelja i ni jedna žena.

U medijima žene zauzimaju manje od trećine medijskog prostora i to uglavnom u području zabave, njihovo tijelo se i dalje eskploatira u svrhu privlačenja pažnje na reklamirane proizvode, a svaku ženu, neovisno o tome je li predsjednica, političarka, znanstvenica, sportašica ili inspektorica rada prvo će se vrednovati i procjenjivati temeljem njezinog izgleda, frizure, šminke ili načina oblačenja.

 Koji su Vašem mišljenju najčešći uzroci nasilja i zbog čega je ono kontinuirano u porastu?

 Ne jedini, ali neki od uzroka nasilja koji često dolaze i u kombinacijama su:

–        Patrijarhalni odnosi u kojima su rodne uloge podijeljene – od žena se očekuje da se bave privatnim koje se često percipira kao manje važno i manje ozbiljno, a od muškaraca da se bave onim javnim, važnim, odlučujućim; on je glava obitelji, njega se sluša, djeca i žena su „njegovi“;

–        Ekonomski stres (ekonomska kriza);

–        Posjedovanje vatrenog oružja;

–        Konzumacija alkohola;

–        Nedovoljno ozbiljno kažnjavanje počinitelja;

–        Nedovoljno reagiranje okoline na nasilje kojem svjedoče ili o kojem imaju saznanja.

 Puno se priča o psihičkom nasilju koje je specifično i teško se može detektirati, jer nema izbijenih zubi, masnica. Žene se uglavnom srame pričati o tome i teško se mogu odvažiti otrgnuti iz ralja zlostavljača. Kada to ipak učine, kome da se obrate i kako da saniraju „štetu“ koja ostavlja posljedice na psihi, ali i na zdravlje žene? Što bi preporučili ženama koje žive u kontinuiranom strahu od bilo kakvog oblika zlostavljanja?

 Psihičko nasilje je oblik nasilja koji je prepoznat člankom 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji koji je na snazi od 2009. godine. Članak propisuje da je nasilje u obitelji svaki oblik tjelesnog, psihičkog, spolnog ili ekonomskog nasilja, s tim da za psihičko nasilje kaže da ono znači primjenu psihičke prisile koja je prouzročila osjećaj straha, ugroženosti, uznemirenosti ili povrede dostojanstva, verbalno nasilje, verbalni napadi, vrijeđanje, psovanje, nazivanje pogrdnim imenima ili na drugi način grubo verbalno uznemiravanje, uhođenje ili uznemiravanje preko svih sredstava za komuniciranje ili preko elektroničkih i tiskanih medija ili na drugi način ili komuniciranja s trećim osobama, protupravna izolacija ili ugrožavanje slobode kretanja.

Ne bih rekla da ga je teško detektirati, budući da ono ostavlja posljedice na psihičko zdravlje žrtve i vjerujem da ga zdravstveni djelatnici mogu prepoznati kao uzrok, no teže ga je možda dokazati.

Žrtve se svakako moraju obratiti za pomoć stručnim osobama, bilo da se radi o psiholozima u centrima za socijalnu skrb, obiteljskim centrima, organizacijama civilnog društva specijaliziranim za podršku žrtvama obiteljskog nasilja. Važno je da o tome progovore, da prijave policija prijetnje, uhođenja, uznemiravanja koja u njima dovode do osjećaja straha.

Najbolje je izaći iz veze u kojoj vas netko psihički maltretira i tako prekinuti začarani krug. Jer psihičko nasilje vrlo često dolazi u kombinaciji s drugim oblicima nasilja i često je tek prva karika u lancu kontinuiranog nasilja koje često poprima sve teže i brutalnije oblike.

Kakav je položaj žene danas u politici? Imaju li žene „moć“ i jesu li dovoljno zastupljene u politici kako bi mogle utjecati na promjenu? Kako komentirate i zastupljenost žena na kandidacijskim listama,  ovih izbora?

Politika je područje javnog života koje se još uvijek smatra „muškom domenom“, dakle nečim što je urođeno muškarcima, u čemu su oni uspješni i za što su sposobni, odnosno sposobniji od žena. Činjenica da su i žene već dugo u politici, da su na čelu mnogih država, da su članice europskih političkih struktura te da su u svom poslu uspješne kao i muškarci, a nerijetko i uspješnije, još uvijek nije uspjela razbiti stereotip i mit o politici kao muškoj sferi djelovanja. To samo dokazuje koliko su stereotipi snažni i stoga velika prepreka postizanju ravnopravnosti žena i muškaraca i koliko je važno da ih se ne koristi, da ih se suzbija i da se osvještava o njihovoj štetnosti pogotovo u odgojno-obrazovnom procesu.

Politička podzastupljenost žena je sigurno jedan od pokazatelja postojeće neravnopravnosti spolova u našem društvu. Za takvu podzastupljenost odgovorne su prije svega stranke koje ne rade dovoljno na privlačenju žena u svoje redove, a pogotovo na tome da im pruže jednake mogućnosti pri kandidiranju na kandidacijskim listama. Stoga prije svakih izbora, osim što izdajemo javni poziv, upućujemo na adrese svih registriranih stranaka dopis u kojem ukazujemo na obvezu poštivanja rodnih/spolnih kvota (40% zastupljenosti svakog spola na kandidacijskim listama), a predlažemo i zip sustav, tj. naizmjenično navođenje kandidata i kandidatkinja.

 Na žalost, na posljednjim parlamentarnim izborima rezultat je bio nikad manji postotak izabranih žena za Hrvatski sabor (12% nakon parlamentarnih izbora, 19% nakon rotacija).

Na nedavnim lokalnim izborima, 14% listi nije poštivalo spolnu kvotu, a na 93% njih radilo se o podzastupljenosti žena. Žene su bile značajno podzastupljene kao nositeljice kandidacijskih lista – tek ih je 15% bilo na prvom mjestu kandidacijskih lista za općinska vijeća, gradska vijeća i županijske skupštine.

Izgovor da žene nisu zainteresirane za politiku nije točan, jer su istraživanja pokazala da su žene u RH jako zainteresirane, čak više od europskog prosjeka, ali su i prepreke koje pred njima stoje da se ravnopravno s muškarcima mogu angažirati u politici, itekako stvarne i postojeće.

Jesu li se žene u zemljama EU izborile za veću zastupljenost i sudjelovanje u političkom životu? Mogu li žene mijenjati politiku?

Prema posljednjem godišnjem izvješću Europske komisije o ravnopravnosti žena i muškaraca u zemljama EU navodi se da smo još 30 godina udaljeni od ravnopravne političke zastupljenosti nastavimo li ovakvim tempom.

Prosjek EU zemalja zastupnica u parlamentima je 28,5%. Naravno da taj postotak varira od zemlje do zemlje članice. Prema trenutnoj zastupljenosti žena od 18,5% u Hrvatskom saboru, Hrvatska se trenutno nalazi na 106. mjestu u svijetu  i na 22. mjestu u Europskoj uniji. Na vrhu po postotku zastupljenosti žena u parlamentu su Island (47,6%), Švedska (46,1%), Španjolska (39,7%), slijede Danska, Njemačka i Belgija sa oko 38%. Na samom začelju je Mađarska sa svega 9,5%, Malta sa 12% i Turska sa 14%.

Svaka osoba koja uđe politiku, načinom na koji obnaša svoju političku funkciju može doprinijeti promjenama. Međutim, isto tako ne znači da su sve žene rodno osviještene, kao što ni svi muškarci nisu rodno neosviješteni.

 Kakav je položaj žena s invaliditetom? Čini mi se kako su i  u nepovoljnijem položaju u odnosu na muškarce s invaliditetom?

Žene i djevojke s invaliditetom su, prema Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom, posebno osjetljiva kategorija izložena riziku višestruke diskriminacije.

Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo žene s invaliditetom čine udio od 39,8%. Najveći broj žena s invaliditetom ima završenu ili nezavršenu osnovnu školu (njih čak 72,5%), dok istodobno 49,5% muškaraca s invaliditetom ima takvo obrazovanje. Dakle u Hrvatskoj gotovo svaki drugi muškarac s invaliditetom i gotovo tri od četiri žene s invaliditetom imaju završenu ili nezavršenu samo osnovnu školu, što je zabrinjavajuće. Srednju stručnu spremu ima 20,1% žena s invaliditetom te gotovo dvostruko više muškaraca s invaliditetom (njih 38,2%). Visoku i višu stručnu spremu ima svega 2,8% žena s invaliditetom te 4,1% muškaraca s invaliditetom. Navedeni podaci nedvojbeno ukazuju kako su žene s invaliditetom još uvijek slabije obrazovane u odnosu na muškarce s invaliditetom.

Slabija obrazovna struktura žena s invaliditetom se nepovoljno odražava i na sva ostala područja njihovog života, a posebice na područje rada i zapošljavanja. Osim nepovoljnijeg položaja na području obrazovanja, zapošljavanja i rada, žene s invaliditetom su izložene i svim oblicima obiteljskog nasilja , a posebice socijalnoj izolaciji, odnosno zanemarivanju kao specifičnom obliku obiteljskog nasilja. Žene s invaliditetom, iako imaju iste zdravstvene, reproduktivne i seksualne potrebe i prava kao i žene bez invaliditeta, ipak se pri ostvarivanju tih prava još uvijek ponekad suočavaju s nerazumijevanjem okoline i s diskriminacijom. To se očituje i kroz pitanje opremljenosti zdravstvenih ustanova ginekološkim stolovima prilagođenima ženama s invaliditetom kao i općenito kroz arhitektonsku (ne)pristupačnost zdravstvenim ustanovama. HZJZ je proveo istraživanje o broju prilagođenih stolova ženama s invaliditetom u ginekološkim ordinacijama na području Republike Hrvatske i utvrdio da se u sustavu zdravstva u 2016. nalazilo najmanje 245 ginekoloških stolova prilagođenih ženama s invaliditetom što je zadovoljavajuće, no s druge strane ukazali smo na to da je pored dostatnog broja ginekoloških stolova prilagođenih ženama s invaliditetom, od značaja svakako i njihova teritorijalna rasprostranjenost te pristupačnost, posebice u manjim, odnosno ruralnim, mjestima i sredinama.

 A kakav je položaj žene u poslovnom okruženju? Jednake mogućnosti za sve, lijepo zvuči no znamo da to ni izbliza nije tako, pogotovo ako se osvrnemo na statistički podatak da je u Hrvaskoj  samo 9% žena predsjednica Upravnih odbora?

Istraživanje o zastupljenosti žena i muškaraca na upravljačkim pozicijama u top 500 najuspješnijih poslovnih subjekata u Republici Hrvatskoj prema ostvarenim prihodima institucija Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova provela je 2014. godine u sklopu EU Progress projekta „Uklanjanje staklenog labirinta – jednakost prilika u pristupu pozicijama ekonomskog odlučivanja u Hrvatskoj˝. Prema rezultatima tog istraživanja, u tijelima upravljačke razine udio žena bio je 24,25 %, a udio muškaraca 75,75 %. U upravnim tijelima žene čine 24,40 %, a muškarci 74,60 % svih članova uprave.

Istraživanje je pokazalo kako su žene izuzetno podzastupljene na najvišim pozicijama ekonomskog upravljanja, poput mjesta predsjednika uprava i nadzornih odbora. Među osobama koje nose odgovornost predsjednika uprave u trgovačkim društvima koja su sudjelovala u istraživanju žene su zastupljene tek sa 9,43% tj. na jednu predsjednicu uprave na hrvatskom tržištu dolazi čak 9 predsjednika. Ovako visok stupanj podzastupljenost prisutan je neovisno o broju članova uprave.

Prema istraživanju, žene predstavljaju tek 8,93% predsjednika/ce uprave u višečlanoj upravi trgovačkih društva koja su sudjelovala u istraživanju odnosno 11,11% u trgovačkim društvima s jednočlanom upravom. Podaci prikupljeni istraživanjem pokazuju nam i kako je pitanje uravnotežene zastupljenosti podjednako problematičan i na zamjeničkim pozicijama unutar uprava i nadzornih odbora. Kod trgovačkih društava koja su aktivno sudjelovala u tom dijelu istraživanju žene su na poziciji zamjenice predsjednika upravnog odbora zastupljene sa 23,53% a muškarci sa 76,47%.

 Ovakvi trendovi u skladu su s dominantnim pokazateljima o položaju žena i muškaraca na hrvatskom tržištu rada o kojima Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova redovito izvještava u svojim godišnjim izvješćima:

‒          podzastupljenost žena na upravljačkoj razini podudara se s njihovom podzastupljenosti u broju sudionica/ka na tržištu rada;

‒          žene kasnije ulaze na upravljačke funkcije i ranije s njih odlaze što se podudara s kasnijim ulaskom žena na tržište rada i njihovim ranijim izlaskom s njega;

‒          usprkos činjenici da je udio visoko obrazovanih žena na tržištu rada veći od udjela muškaraca te da je udio visoko obrazovanih žena u trgovačkim društvima koja su sudjelovala u istraživanju veći od udjela muškaraca, u upravljačkim tijelima je situacija obrnuta;

‒          podijeljenost poslova na rukovodećoj razini prema tradicionalnim rodnim ulogama podudara se s horizontalnom segregacijom područja djelatnosti na tržištu rada.

U sklopu novog EU projekta „Prema stvarnoj ravnopravnost između muškaraca i žena: usklađivanje profesionalnog i obiteljskog života“ koji u proteklih godinu dana provodi institucija Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova u tijeku je istraživanje na uzorku opće populacije „Utjecaj rodne podjele obiteljskih obaveza i kućanskih poslova na profesionalni život zaposlenih žena“ koje će se detaljnije baviti uzrocima za neravnopravnost na tržištu rada. Preliminarni rezultati objavljeni u sklopu Izvješća o radu za 2016. godinu ukazuju na čvrstu potvrdu teze o tzv. „duplom teretu“ kao obliku rodne neravnopravnosti žena u društvu. Žene koje su se uspjele uključiti na tržište rada moraju uložiti jednak trud i rad u svoje profesionalne uloge kao i muškarci iako su za to učestalo slabije plaćene. No, za razliku od muškaraca čiji radni dan prestaje s radnim vremenom žene najčešće s radom nastavljaju unutar kućanstva iako za taj rad nisu plaćene bez obzira što ga obavljaju ne samo na svoju korist već i veliku korist svojih supružnika/partnera. S obzirom da nema niti jednog biološkog razloga koji bi priječio ravnomjerniju podjelu odgovornosti za rad unutar kućanstva između žena i muškaraca radi se o jasnoj neravnopravnosti u načinu na koji društvo formira, opravdava i cijeni društvene uloge koje žene i muškarci nose kako na tržištu rada tako i izvan njega. Bez veće podrške svojih supružnika/partnera i ravnomjernije raspodjele odgovornosti za obveze unutar kućanstva žene neće ostvariti jednakost u pogledu natjecateljske pozicije na tržištu rada.

Stakleni strop i stakleni labirint, koji otežavaju ženama pristup pozicijama ekonomskog odlučivanja, mogu obeshrabriti žene na putu ispunjenja njihova punog profesionalnog potencijala. S mikroekonomske perspektive, veći udio žena na upravljačkim pozicijama može pridonijeti boljim organizacijskim i financijskim rezultatima kompanije. Rezultati nekoliko različitih studija pokazuju povezanost između većeg broja žena u upravljačkim odborima te poboljšanja poslovanja i pozicije kompanije u poslovnom svijetu. Raznolikiji upravljački odbor može pridonijeti boljem poslovanju, jer se odluke takvog odbora temelje na vrednovanju više različitih mišljenja u odnosu na odbore koji su homogeniji po sastavu. Prema posljednjim procjenama, žene donose oko 70 % sveukupnih globalnih potrošačkih odluka. Više žena na upravljačkim pozicijama može pružiti širi uvid u ekonomsko ponašanje i potrošačke izbore, a stvaranje proizvoda i usluga koji su više u skladu s potrošačkim potrebama može dovesti do povećanja prodaje i zarade. Pretpostavlja se da je kvaliteta upravljanja i etičkog standarda veća u kompanijama s velikim udjelom žena na upravljačkim pozicijama. Više od polovine populacije (60 %) koja izlazi s europskih sveučilišta, pa i hrvatskih, čine žene. Ako ih isključimo iz procesa ekonomskog odlučivanja, njihov talent ostaje neiskorišten, a kvaliteta imenovanja na upravljačke pozicije može biti ugrožena.

Kako će se portal Rosadona baviti  obiteljskim zlostavljanjem, a posebice mobbingom na radnom mjestu, recite mi molim Vas koja su Vaša iskustva i gdje  žene mogu potražiti pomoć? Imaju li žene danas hrabrosti prijaviti svog poslodavca, obzirom na strah od gubitka posla?  Vrijedi li i dalje deviza bolje „malo istrpiti“ jer što ću, ako ostanem bez posla? Treba vraćat kredite, školovati djecu, život je postao nevjerojatno skup i ponekad ni dvije prosječne plaće nisu dostatne, a borba s insititucijama i pravosuđem koje je sporo i ponekad neučinkovito teško da može motivirati na djelovanje?

U nadležnosti Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova nije praćenje postupanja poslodavaca koje se karakterizira kao mobbing, već uznemiravanje uvjetovano spolom i spolno uznemiravanje kao oblici diskriminacije (čl. 8. Zakona o ravnopravnosti spolova).

Pojedinačne pritužbe građana i građanki koje se odnose na nepovoljno postupanje temeljem spola u području zapošljavanja, radnih odnosa i socijalnih prava, vezanih uz sudjelovanje na tržištu rada, već godinama čine najveći postotak pritužbi koje primamo. U 2016. godini 42% pritužbi bilo je vezano upravo uz područje tržišta rada. U tom području 21% građana i 65% građanki prituživalo se na diskriminaciju temeljem spola (88%), bračnog i obiteljskog statusa (5,4%) i spolne orijentacije (1,6%). Pritužbe vezane uz povredu prava na zaštitu majčinstva činile su 21% svih pritužbi koje su se odnosile na prava temeljem radnog odnosa uključujući i jednakost plaće.

Uznemiravanje i spolno uznemiravanje na radnom mjestu je oblik diskriminacije koji pogubno djeluje na žrtve koje najčešće završavaju na bolovanju te značajno i direktno ugrožava poziciju žena na tržištu rada. Na žalost, i dalje se radi o određenoj vrsti tabua o kojem nisu sklone govoriti niti žrtve (koje primarno žele očuvati svoju privatnost uslijed straha od izlaganja poruzi, prijeziru ili izrugivanju) niti kao svjedoci/kinje. Najčešću razlozi neprijavljivanja uznemiravanja i spolnog uznemiravanja su: zabrinutost za egzistenciju, odnosno gubitak posla u slučaju prijave, strah od društvene i poslovne stigme, nepovjerenje u rad institucija, dugotrajnost sudskog postupka, pokretanje postupka po prijedlogu žrtve, umjesto po službenoj dužnosti, nelagoda žrtve da svjedoči o konkretnom slučaju spolnog uznemiravanja i dr.

Ono što se može i mora učiniti je skratiti trajanje sudskog postupka, vratiti povjerenje u rad institucija i pokretati postupak po službenoj dužnosti. U tom cilju smo u Izvješću o radu za 2016. Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova izdali preporuke u koje smo uključili:  neophodnu provedbu edukacije o spolnom uznemiravanju i o institutu zaštite dostojanstva radnika/ca na svim društvenim razinama, provedbu javnih kampanji s ciljem osvještavanja javnosti o problemu spolnog uznemiravanja na radnom mjestu, stalnu edukaciju policije, državnog odvjetništva i sudova u smislu senzibilizacije za sve pojavne oblike spolnog i seksualnog nasilja, uključivanje muške populacije u aktivno suzbijanje ovih (ali i drugih) oblika diskriminacije žena temeljem spola, obvezivanje svih poduzeća kojima je jedini li većinski osnivač Republika Hrvatska i/ili jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave da redovito objavljuju na svojim web-stranicama podatke o broju postupaka provedenih povodom zahtjeva za zaštitu dostojanstva radnika/ca.

Razgovarale: Rosie Kugli i Ana Mišić