Sve više “popravaka” nosa: zašto sve više ljudi traži drugu šansu pod nožem?

U doba kad su filteri, selfiji i savršeni profili postali svakodnevica, nos – taj mali, ali presudan detalj lica – sve češće završava pod kirurškim skalpelom. No, kako upozoravaju stručnjaci, raste i broj onih koji svoj “novi nos” žele – popraviti.

U zagrebačkom Centru kulture Ribnjak održano je predavanje i okrugli stol pod nazivom “Izazovi i opasnosti estetske kirurgije nosa: Vidljive i nevidljive posljedice”, koje je vodio doc. dr. sc. prim. Marko Velimir Grgić, poznati otorinolaringolog i plastični kirurg glave i vrata. Tema? Sve ono što stoji iza savršenih profila i “savršenih” operacija — i što se događa kad rezultat nije baš onakav kakav je pacijent zamislio.

Prema podacima koje je iznio dr. Grgić, u svijetu je 2023. izvedeno više od 1,1 milijun operacija nosa, što je čak 20 posto više nego godinu ranije, dok se u Hrvatskoj godišnje obavi više od tisuću takvih zahvata. No ono što zabrinjava jest broj revizijskih operacija – čak 15 posto pacijenata vraća se kirurgu jer nisu zadovoljni rezultatom.

„Dio pacijenata tehnički je dobro operiran, ali osjeća da lošije diše, što može biti posljedica oštećenja sluznice ili živčanih receptora. Tu se javlja tzv. sindrom praznog nosa, o kojem se premalo govori. Mnogi zaboravljaju da svaka operacija, pa i estetska, ostavlja ožiljak – vidljiv ili nevidljiv“, istaknuo je dr. Grgić.

Na okruglom stolu pridružili su mu se dr. Hrvoje Handl, psihijatar i psihoterapeut, te dr. Boris Jokić, ravnatelj Instituta za društvena istraživanja, koji su otvorili i onu najtežu temu – zašto uopće toliko ljudi želi mijenjati svoj izgled?

„Ideal ljepote danas je sve uniformiraniji. Digitalni svijet nameće standarde koji utječu i na djecu, pa ne čudi da sve više mladih osjeća pritisak da ‘popravi’ nešto na sebi“, rekao je dr. Jokić, dodajući kako nije protiv estetske kirurgije, ali upozorava da ona postaje problem kad proizlazi iz društvenog ili tržišnog pritiska.

Dr. Handl pak smatra da bi prije bilo kakve rinoplastike trebala postojati psihološka procjena:
„Tjelesna dismorfija i opsesije vezane uz nos često su samo simptom dubljih nesigurnosti. Važno je da pacijent razumije da promjena izgleda ne znači i promjenu unutarnjeg zadovoljstva.“

Zaključak večeri bio je jasan: u estetskoj kirurgiji, osim skalpela, potrebni su i razum, empatija i granice. Ljepota možda jest u oku promatrača, ali sreća – ona je ipak negdje dublje.