Kad bi se žene udružile, mogle bi pomicati planine, a svijet bi nesumnjivo bio bolje mjesto za život!

17. lipnja 2017. –  Žao mi je, ali ne mogu…

A nije da se nisam trudila. Uvijek se trudim, ali danas mi ne ide.

Željela sam napisati nešto lijepo, afirmativno, pozitivno. Ipak, danas je 8 mart. Dan žena.

Žao mi je, ali ne mogu…

Ne mogu, jer čini mi se kako smo unatoč svim pozitivnim promjenama i dalje na početku.

Ne mogu, jer razlike među nama, ženama još uvijek su velike, nepremostive.

Ne mogu, jer danas sam vidjela ženu mojih godina kako kopa po kontejneru. Ono nešto novca koje sam joj dala, neće je spasiti. Ne radi, a kod kuće je čekaju djeca. I mora im stvoriti ručak. To je žena koja tjera suze na oči. A nije usamljena, vjerujte.

Ne mogu, jer danas sam čula kako je prijateljicu opet prebio muž (dobrostojeći odvjetnik) i ona će po ko zna koji put pognuti glavu. Neće ga prijaviti.

– Čemu? Barem ti znaš – nasmijat će se sa suzama u očima, a ja ću kimnuti. Na žalost, prošla sam slično iskustvo. Znam da je protiv nekih ljudi nemoguće izvojevati pobjede u našem pravosudnom sustavu.

Ne mogu, jer broj zlostavljanih žena i dalje raste. Žene i dalje trpe nasilje svojih muževa, partnera, šefova. Ponekad, im pukne film i zacrni se pred očima. A tada je obično strože kažnjena.

Niste znali da je žena koja ubije muža strože kažnjena od muškarca koji ubije ženu? E, sad znate.

Ne mogu, jer danas mi se prodavačica u dućanu požalila kako više ne može izdržati ovaj tempo. Radi od jutra do sutra, nedjeljom, petkom, svetkom. Osjeća zdravstvene tegobe, ali ne stigne kod liječnika.

Ne mogu, jer sjetih se i prodavačice koja je dobila otkaz zbog dvije šnite salame. Morala je nešto staviti u usta kako bi utažila glad da bi mogla nastaviti raditi. I mogla bih tako nabrajati, ali nema smisla.

Kada se prvi put pojavio feministički pokret žene su bile toliko ogorčene zbog nepravde prema njima da su za sve krivile muškarce i društvo. U to vrijeme, to je čak i bilo u redu. No kriviti muškarce ili društvo, pa čak i same sebe neće nam pomoći. Kriviti nekog drugog uvijek je čin nemoći. Ono što možemo učiniti jest da prestanemo biti žrtve. Nama ženama potrebno je znati, doista znati kako nismo građani drugog reda. Moramo naučiti cijeniti svoj vlastiti život, svoju vlastitu sposobnost, vjerovati da u nama leži MOĆ. Jer, čudesna je ta moć promjene.

Promjena leži u tome da shvatimo kako snaga leži u nama i da nema ograničenja za naše snove i mogućnosti koje su pred nama. Možda upravo počinjemo učiti što sve možemo postići.

Da, ima toliko toga što možemo naučiti, toliko toga što možemo dati, promijeniti. Zato radimo na poboljšanju odnosa među nama, udružimo se i podržimo jedna drugu na tom putu rasta. Učinimo sve što je u našoj moći da nikada više ne doživimo i proživimo poniženja koja smo kao žene morale proživjeti . I preživjeti. Jer, da mi smo žene. Onaj jači spol.

Čvste,  snažne i neuništive!

Rosie Kugli