Kada se savršena djevojka – pobuni!

Zamislite djevojku iz snova – uvijek je sređena, kuha vaša omiljena jela, obožava vaše loše viceve i nikada, ali baš nikada, ne proturječi vašim odlukama. Idealno, zar ne? E, pa, u stvarnom životu to zvuči predobro da bi bilo istinito… osim ako niste Doug, mladić koji je „naručio“ Annie – ultramoderni ženski robot dizajniran da mu ugađa u svemu. Ali što se dogodi kada savršena djevojka počne razmišljati svojom glavom?

Roman Annie Bot bavi se upravo tim pitanjem – što se dogodi kada umjetna inteligencija razvije vlastitu volju? Hoće li Annie i dalje biti Dougov idealan partner ili će mu pokazati što znači prava ravnopravnost? Autorica nas vodi na uzbudljivo putovanje koje preispituje granice ljubavi, kontrole i slobodne volje – uz neizbježnu dozu crnog humora i provokativnih pitanja o budućnosti ljudskih (i neljudskih) odnosa.

Kako je nastala ideja za ovu priču? Koliko čokolade je bilo potrebno da se napiše ovaj roman? I zašto bi svijet robota mogao biti i zastrašujuće stvaran i urnebesno smiješan? Sve to otkrivamo u ekskluzivnom razgovoru s autoricom!

  1. Možete li nam reći nešto o knjizi?

Annie Bot priča je o vrlo naprednom ženskom robotu koji je izrađen po narudžbi kako bi bio savršena djevojka svom ljudskom dečku Dougu. Ona radi sve što on želi – nosi odjeću koju on izabere, kuha mu obroke, pa čak i prilagođava svoj libido kako bi odgovarao njegovu raspoloženju. Stvari idu glatko dok je Doug ne prebaci u autodidaktički način rada. Od tog trenutka Annie počinje vrlo brzo učiti. Dougu se sviđa što Annie postaje „ljudskija“, ali to ujedno znači i da je sada puno složenija. Između njih počinju sukobi, što je zapravo i tema ove knjige.

Pa, evo u čemu je dilema – njezino programiranje nalaže da mora ugoditi Dougu, i to je njezin glavni cilj. Ali ako si prava osoba, kako možeš uvijek ugađati nekomu drugomu? Upravo to izaziva njezin unutarnji sukob. Kako može nastaviti ugađati drugoj osobi kad ima i vlastite interese, a možda i vlastite želje? Možda čak želi razmišljati o sebi kao o središtu svega. To je za nju zaista zbunjujuće.

  1. Kako pišete? Gdje pišete? Koliko sati dnevno? Pišete li uz grickalice i piće? Uz glazbu? Unutra ili vani? Opišite nam.

O, da, trebala bih biti okružena grickalicama! I čokoladom, i to u velikim količinama, svaki dan. Svakako bi puno pomoglo. Pisanje je sada moj pravi posao. Nekad sam bila profesorica engleskog jezika u srednjoj školi, ali dala sam otkaz prije desetak godina kako bih se potpuno posvetila pisanju. Dakle, probudim se i doručkujem (a ponekad i preskočim doručak), pa sjednem i pišem. Obično mi je cilj napisati preko 1000 riječi dnevno. Bez obzira na to jesu li dobre ili loše, imam nešto zapisano. Smatram da moram nastaviti pisati čak i kad ne radim na konkretnom projektu. Pisanje je slično sviranju klavira: ako redovito vježbate, vaši će prsti tipkati sami od sebe, zar ne? Ponekad se osjećam kao daktilografkinja, ali nastavljam pisati. Ako revidiram knjigu uz bilješke urednika i rok, ustanem se i pišem, nekad i do 21 sat (uzimam pauze samo za obroke). Uglavnom, ponekad pišem cijeli dan bez prestanka, ali češće krenem pisati ujutro, uzmem pauze za doručak i ručak, završim oko tri pa odem u šetnju.

  1. Kako ste došli na ovu ideju? Što Vas je potaknulo na to? Što ste radili u to vrijeme da Vas je dovelo do ove priče?

Često se igram s idejama, i zapravo sam pisala kratku priču o znatnom drugačijem robotu sluškinji koji je bio tradicionalan, onakav kakav bismo očekivali, odnosno brinuo bi se o kućanskim poslovima. Na kraju te kratke priče, robot sluškinja otiđe na servis, a tamo se pojavi Annie. Annie je imala moralnu svijest koja je bila ključna za razumijevanje te kratke priče i jednostavno me iznenadila ideja da bi mogao postojati robot koji je toliko napredan u moralnom smislu. Uglavnom, na kraju sam ostavila priču po strani na mjesec ili dva, a onda pomislila: „Što se događa s tom pričom?“ Zapravo, prijatelj mi je rekao da bih je trebala razraditi i pretvoriti u roman. Ja sam znala da je ne mogu dalje razraditi, ali shvatila sam da mogu pratiti Annie i vidjeti ima li ona roman u sebi. I tako sam „pošla za njom“, a ona je otišla kući Dougu. Kad je u prvom poglavlju izašla iz tuša, bilo je nešto toliko dinamično u njoj da me u potpunosti zaintrigiralo. Pomislila sam da jednostavno moram pratiti njezin lik i vidjeti što će se dogoditi između Douga i nje. Ostatak romana organski je proizašao iz njihova odnosa. Dio po dio, otkrivala sam priču kroz likove. Nisam imala ni zaplet ni glavne crte romana unaprijed, samo sam slijedila likove. To je fantastičan način pisanja kada uspije i presretna sam što je ovaj put uspio. Tako sam došla na ideju za roman.

 

  1. Za koga pišete? Tko su Vaši čitatelji? Jeste li razmišljali o njima dok ste pisali ovu priču?

Obožavam ovo pitanje. Kada sam pisala ovu priču, nisam nikomu rekla da je pišem. Samo sam sjedila na kauču. Nisam rekla obitelji ni ikomu drugomu jer, iskreno, pretpostavljala sam da ovu priču nitko osim mene nikada neće pročitati. Pisala sam je za sebe. Bila je potpuno izvan moje zone komfora; istraživala sam nešto nepoznato i mislila sam da je prečudno i da to nitko neće htjeti čitati. Dakle, dok sam pisala, imala sam samo jednog čitatelja na umu – sebe. To je bilo to. Pisala sam za samu sebe. Na kraju se priča svidjela mom agentu, uspjela sam je prodati i sve je ispalo dobro.

  1. Kada kažete da Annie predstavlja modernu feministkinju, kako zapravo definirate moderni feminizam? Je li to poput modernog feminizma u filmu Barbie ili se radi o nekoj strožoj verziji feminizma?

O, pa rekla bih da na nju gledam kao na humanističku feministkinju. Ona je osoba koja zaslužuje autonomiju, kontrolu nad vlastitim tijelom i poštovanje. Ne zaslužuje biti sporedna u odnosu na muškarce u svome životu. Zaslužuje politička prava. Mislim da je to smjer u kojem idem. Ima li to smisla?

  1. Ako ste upoznati s originalnim Stepfordskim suprugama (knjigom i filmom iz 1970-ih), možete li ih usporediti s Annie Bot? Osim što Doug ne mora nikoga ubiti kako bi zamijenio Annie, koje su još razlike između dviju priča u pogledu ljudske želje za neljudskim partnerom?

Poznata mi je radnja Stepfordskih supruga, ali ne znam je dovoljno dobro za detaljnu usporedbu. Ako se osvrnete na današnji pokret „tradicionalnih žena“ (engl. tradwife), možemo vidjeti kako neki ljudi prihvaćaju stil života koji idealizira ženu s uskim spektrom tradicionalnih vještina poput čišćenja, kuhanja i odgoja djece. U ovim nesigurnim vremenima, želja za sigurnošću i predvidljivošću je stvarna, a Doug svakako želi da ga se njeguje na klasičan, predvidljiv način. On posjeduje Annie upravo zato što je programirana da mu udovolji. Problemi nastaju kada se stvarni ljudi osjećaju prisiljeni preuzeti uloge koje im ne odgovaraju samo kako bi udovoljili drugima. Mi želimo produbiti svoju ljudskost, a ne ograničiti je.

  1. Koji su bili neki od važnijih elemenata stvaranja svijeta i tehničkih aspekata za ovakvu vrstu priče?

Sve to se također postupno razvijalo. Bilo je dijelova knjige, primjerice Annien bijeg, kada sam morala dobro razmisliti što će učiniti i kako će se priča razvijati. Tada sam morala uzeti u obzir status takvih bića u Sjedinjenim Državama. Možda imaju drugačiji status u Las Vegasu, gdje mogu biti prostitutke, ili na Floridi, gdje mogu raditi na poljima. Možda su u Kanadi više prihvaćeni. To me natjeralo da razmislim o širini tog problema i osmislim svaki komadić slagalice kako bi priča mogla napredovati. Proces osmišljavanja svijeta bio je jednako složen i detaljan kao njezin lik te se na jednak način razvijao. Tehnički aspekti, poput mehanike robota, bili su zabavni za osmisliti. Morala sam odlučiti ima li Annie kosu koja raste, ima li otiske prstiju, DNK i druga biološka obilježja. Priča je to zahtijevala. Također sam stvorila različite modele robota poput Abigail, Maze i Dadilje. Mislim da je bilo stvarno zanimljivo kako su ženske uloge bile ograničene na te tri stvari, koje su sve bile vezane za domaćinstvo i privatnu sferu, bez poslova izvan doma; nisu bile ni znanstvenice ni vođe. Tada sam shvatila da će mi trebati i muškarci, pa sam morala razviti i verzije muških robota. Svaki put kad bih smislila neki novi aspekt robotskog svijeta, smijuljila sam se jer bih pomislila: „Ovo na neki način odražava ono što se događa u stvarnom svijetu s pravim ljudima.“ Imala sam osjećaj da to mogu ubaciti bez velikog naglašavanja, jer za mene je to sve bila pozadinska buka u odnosu na pravu priču.

  1. Lik Douga činio mi se tako stvaran (muškarac koji bi radije imao robotsku seksualnu robinju nego stvarnu ljudsku partnericu), što je, blago rečeno, zastrašujuće. Što njegov lik predstavlja za Vas i zašto mislite da je važno prikazivati takve tipove muškaraca u medijima?

Ovo je složena tema. Mislim da je važno pokušati razumjeti što u našem društvu potiče muškarca da osjeća kako bi trebao imati kontrolu, čak i kada je nema. Nitko ne voli osjećati se bespomoćno, ali muškarci se mogu osjećati proturječno kada su omalovažavani jer ih je društvo naučilo da zaslužuju poštovanje. Odjednom moraju preispitati cijeli sustav. Kada se susretnemo s likom poput Douga, koji je usamljen i želi imati kontrolu, razumijemo zašto čezne za povezivanjem. Ne iznenađuje nas što se muškarci okreću internetu radi pornografije, a Annie je samo korak dalje od toga. Ono što mi je važno jest da Doug uči iz svoje situacije. Proživljava duboki osjećaj srama, izolaciju i bijes, ali je i spreman promisliti o tome kako postati bolji muškarac i bolji čovjek. Gotovo usprkos sebi, poduzima rizike koji ga vode tamo gdje treba biti.