Domaći autori i knjige koje su obilježile 2025.
Ako ste se ove godine barem jednom uhvatili kako govorite “još samo jedno poglavlje” – velike su šanse da je za to kriv netko s domaće književne scene. Izdavačka godina 2025. pokazala je da domaći autori ne samo da drže korak, nego diktiraju tempo, teme i emocije.
V.B.Z. je ove godine složio književni program koji je teško ignorirati: od povrataka koji su se čekali desetljećima, preko nagrađivanih romana i hibridnih eseja, do knjiga koje su se prepričavale, posuđivale i preporučivale uz kavu. Ukratko – godina u kojoj se čitalo s razlogom.
Najviše se pričalo o Chinooku Bekima Sejranovića, nedovršenom, ali snažnom romanu koji je čitatelje podsjetio zašto nam Bekim i dalje nedostaje. Emocija, humor i unutarnje oluje – sve ono njegovo, bez zadrške. Veliki povratak dogodio se i sa Zoranom Ferićem koji se zbirkom Spiderman vratio kratkoj priči i dokazao da se crni humor i književna zrelost itekako dobro slažu.
Tišinu je ove godine ispisao Semezdin Mehmedinović u Malom romanu o tišini, knjizi koja se čita polako, a s druge strane, Velibor Čolić je s romanom Rat i kiša pokupio čak pet nagrada u Francuskoj i još jednom potvrdio da naše priče itekako imaju europski glas.
Domaća proza donijela je i snažne ženske i muške rukopise – Marina Šur Puhlovski nastavila je trilogiju romanom Adam, Ivica Prtenjača nas je u Odeonu odveo u Pariz pun empatije i tihe magije, a Ivica Ivanišević je s krimićem Nešto na žlicu dokazao da zločin, humor i lokalni šarm idu savršeno zajedno.
Posebno mjesto pripalo je Marku Pogačaru i Eseju o noći, nagrađenom hibridnom djelu koje se ne da strpati u ladicu, kao i publicistici koja je ove godine bila pravi hit. Od adrenalinskih ispovijedi Stipe Božića u Tri drame na Everestu do iskrene i motivirajuće autobiografije Prvo poluvrijeme Hrvoja Prpića – čitalo se i glavom i srcem.
