Kažu kako je svaki početak težak, neovisno o tome o kakvom početku govorili.
Rađanje je teško. Dolazak na svijet za novorođenče je, pretpostavljam, traumatično iskustvo. Prvi puta dišeš sam, prvi puta osjetiš svjesno glad, a ne možeš artikulirati potrebe. Zbunjeni roditelji su na mukama u želji da ti olakšaju prve dane. Dernjava i plač jedini su način komunikacije koji je trenutno moguć za malo biće. Rođenje je novi početak. Vjerujem kako kroz život svi imamo nekoliko novih početaka. Pitam se postoji li za svakoga od nas određeni broj početaka u životu? Ne znam! Mislim da nije ni važno dokle god smo u suštini zadovoljni onim što ostavljamo iza sebe ili pak onome čemu se okrećemo. Kako možemo znati je li novi početak dobar početak? Odgovor ćemo dobiti ukoliko se na njega odlučimo. Topao jesenski njujorški dan nagnao me da izmigoljim nakon vesele noći van. Milijun je mjesta u ovoj džungli na kojima se bezbrižno može ispijati kava u prirodi, pod vedrim nebom i istovremeno raditi nekakav kreativan posao. Upravo mi je to bilo potrebno. Inspiracija i ponovni sastanak sa samim sobom.
29 godina, i još jedno poglavlje. Mnoštvo izazova svakodnevnog života je uspješno savladano i nekoliko novih je ispred mene. Pomisliš katkada da je lakše ostati pod dekom i ne izlaziti van i suočavati se samim sobom. Ali moram i hoću. Nije mi preostalo drugo nego torbu u ruke i u potragu za hladom i ledenom kavom. Moj mozak je vapio za kofeinom i prirodom.
Union Square je bio prvi i jedini odabir, a pronaći udobno mjesto, pravi je izazov. Mase ljudi nedjeljom su katastrofa. Gužva na svakom koraku kao i napornih prosjaka, Bog bi ga znao koji su pravi, a koji su tek besposličari. Kad god ih sretnem, uvijek se sjetim jednog prijatelja koji mi je jednom prilikom u Zagrebu objasnio kako bi od Cvjetnog trga do glavnog mogao podijeliti 500 kuna. Tako je otprilike i ovdje. Ipak zaobilazim neke od njih, a nekima ubacim pokoju kovanicu, a oni meni dobace Božji blagoslov. Usput rečeno, ovdje ih dijele šakom i kapom. No sigurno nisu legitimni u dovoljnoj mjeri kao oni katoličkih nam poglavara. O njima jednom drugom prigodom.
Uglavnom (da se vratim na početak i rađanje) pronalazim ugodno mjesto, inspiracija dolazi sa svih strana. Jedina stvar koja me smeta povremeno, jesu golubovi. Idiotski strah od letećih štakora pokušavam izolirati ne radi sebe, već radi ljudi oko mene. Iako je ovo New York, prepun čudaka, scenariji u kojem skvičim zbog golubova nije niti malo ugodan prizor. Ok, sad stvarno. Prva misao današnjega dana mi je bila „gdje mi je pamet bila“! Ne u smislu da se kajem zbog preseljenja u New York (usput rečeno, znam da bi mnogi likovali da izvalim kako se kajem, iako takvi dani nisu nepoznanica, meni nedostaju samo ljudi, Hrvatske ne!), jednostavno Josip sada ne prepoznaje Josipa od prije gotovo godinu dana. Mnogi će se priupitati zašto sam odlučio otići? Dobar televizijski posao s određenom vrstom ugleda, na pragu tridesete – savršeno zar ne? Što se toliko moglo prelomiti? Jednostavno i pomalo nestvarno – dobitak na lutriji i zelena karta. Osim toga vrijeme je bilo za okrenuti stranicu i graditi svoj život onakav kakvim ga želiš i zaslužuješ bez nekakvih uvriježenih društvenih normi koje su se zahvaljujući tradiciji i stoljetnim običajima ukorijenile u Lijepoj našoj.
Odlazak od doma bio je kao da ti netko istrgne srce, baci ga na pod i zgazi (u mojoj verziji događaja to je učinila žena u kožnoj suknji i crop topu s CL cipelama, crnim naravno, i koliko god zvuči high fashion, nije tako, već iznimno bolno). Kada se sjetim tog trenutka prođu me trnci. Moja, jedna od najboljih prijateljica, Jelena, pratila me u Beč. Zajedno smo dijelili taj trenutak. Ona je bila pomalo nijema, jer kako je znala govoriti: „Voljela bih da ti mogu nešto reći, da ti pomognem“! Nema tu pomoći. Zagrizeš usnu i pustiš suzu i odradiš to, jer to tako ide. Slike su i nakon godinu dana jednako životne u mojoj glavi. Povorka uplakanih ljudi. Majka u suzama, otac kao i uvijek hrabar, a brat puca po šavovima. A moje najbolje srodne duše u prvim redovima, moje golubice, u nevjerici su zbog prizora koji se odvija pred njima. Uzvikom „New York here I come“ zatvaram vrata truljavog kombija i odlazim, a knedla u grlu veća je nego ikada. Usput rečeno, nikakav glamurozni odlazak. Jelena je izgledala kao da ide na sat treninga, a ja na večeru. Vozač je imao sijedu fudbalerku, a oko nas su bili bosanski gastarbajteri. Jela se kobasica, pila se kafa i pušila cigara. Izgledalo je to sve pomalo kao u starim srpskim filmovima, Selo gori, a baba se češlja, ili kako već. Nismo mogli, a da se ne razvalimo smijati. Napuštam selo i mislim si kada ću ga opet vidjeti, kada će ti ljudi opet biti kraj mene. I vjerujte pišući ovaj tekst, moram priznati da je djelovalo oslobađajuće.
Suzdržavao sam se od suza. Lažem, plakao sam, jer Nostalgija je prvoklasna kurva koja zna naplatiti dugogodišnje usluge života na istom mjestu i s istim ljudima, ili sam ja možda naivna mušterija kojoj se „ona“ uvijek rado vraća u zagrljaj? Ma nije niti važno. U tom trenutku odlaska, nisam znao što očekivati. Poznavao sam tek jednu osobu. Mariela je bila moj njujorški domaćin. Osoba koju sam upoznao preko zajedničke prijateljice i osoba kojoj toliko dugujem zbog prvih mjeseci života u New Yorku (neovisno o bilo kakvim razlikama, ja ne zaboravljam sve što je itko ikada učinio).
Beč je bio pomalo opuštajuće razdoblje, točnije četiri dana pred let. Ponovno dobri i dragi prijatelji Senada i Damir ugostiše me i otpremiše za novo poglavlje. Moja razina stresa tih je dana bila na vrhuncu. Ne zbog toga što me očekuje, (nije mi tada bilo niti u primisli), već zbog leta i mogućeg kašnjenja, terminala i prve vožnje avionom. Noć prije polaska nisam spavao. Bilo je zapravo i za očekivati takav scenariji. Nesanica. Jelena je bila kao zaklana. Žena je „ubila oko“, a ja sam ubijao doslovno sebe, tj. nostalgija me ponovno posjetila. Osjetila je kako moja slabost u sitnim satima ponovno navire. Nakon nekog vremena, niti sam ne znam kada, ostavila me duševno izmučenog i umornog. Slatkog li umora, a dan na obzoru. Novi dan i novi život. Ustaješ iz kreveta. Tuga, nemir, radost, bol u prsima i nedostatak zraka u određenim trenucima. Mahnitom provjeravam dokumente i prtljagu. Još uvijek ne vjerujem. Ja odlazim.
Oni koji me poznaju od malena, znaju da udobnost nikada nije prioritet već elegancija. Pomni odabir outfita za dolazak u Nueva York diktiran je isključivo željom da taj trenutak ostane zauvijek urezan u pamćenje. Definitivno je ostao urezan, zahvaljujući krvavim žuljevima zarađenim od strane novih cipela, koje su kupljene baš za odlazak u New York.
Dolazak u New York je bio sve samo ne filmski. Nakon što sam preživio još jedan oproštaj i presjedanje u Oslu, JFK je kod mene pobudio strah, nemili strah od toga da dokumentacija neće valjati, da će prtljaga biti izgubljena, strah od pljačke, taxija, noći, apsolutno svega. Možda sam očekivao kako će stupanje na američko tlo biti uzbudljivije, kako ću biti puno veseliji i uzbuđeniji. Bilo je sve samo ne to. Torba me uništavala jer je bila apsolutno nepraktična, cipele natopljene krvlju, manično provjeravanje dokumenata i crnkinja koja vrišti kako trebam stati u red za vizu – ukratko je opis cjelokupne atmosfere. Iskreno, taj dio je prošao u magli, no prošao je. Dokumentacija valjana, prtljaga stigla, doduše, kovčezi su izgledali kao da su stigli iz rata. Zgrabio sam sve i krenuo prema izlazu. Oči veličine knedli, strah na vrhuncu. Adresu imam, još samo moram izustiti nešto na engleskom i dozvati taksi.
Prvi puta žuti taksi. Ma apsolutno mi je bilo svejedno u tom trenutku je li žuti ili plavi. Potrebno je bilo samo doći do odredišta. Bay Ridge, predio Brooklyna (inače moj naziv je Međuzemlje) bila je moja odrednica. Dok je susretljivi Indijac upravljao taksijem, u mojoj glavi se rojilo milijun misli: kako ću se snaći, gdje ću spavati, je li posteljina oprana, gdje ću odložiti svoje stvari…Glad nisam osjetio. Samo možda želju za snom jer u avionu nisam gotovo ništa spavao. Jednako je bilo neudobno kao i u autobusu, samo što si mogao uživati gledajući filmske hitove. Ne moram niti spomenuti što se našlo na mom rasporedu, Njujorški klasici. Nakon kratkog ćaskanja s novom prijateljicom i domaćicom povukao sam se u odaju. Ambijent pomalo depresivan, ali stavljen na ignor. Barem imam krov nad glavom, kakav takav. Uvijek sam se samo pribojavao da ne završim ispod mosta, kao skupi beskućnik. Uglavnom krevet, tj. dva madraca su bila i više nego udobna, iako tako nije izgledalo na prvu. Jutro je donijelo novo rađanje. Sve prethodno navedeno bilo je tek pucanje vodenjaka i trudovi. Plač i dernjava nastupili su u meni. Otvorih oči i spoznah – gdje sam? Što sam učinio? Tuđi krevet, tuđa kuća, miljama daleko od svih. Kako disati, kako stati na noge? Je li ovo bila prava odluka? Jesam li ja sposoban krenuti od nule. Vinkovačka televizija, besparica, problemi i sredina koja me sve više gušila postali su u jednom trenutku toliko primamljivi. Milijun pitanja, a jedini odgovor su bile suze. Traumatično, zar ne? Tko nije prošao ovako nešto, ne zna o čemu govorim. Sada kada sam napunio prvih godinu dana novoga života, porođajna je trauma još uvijek vidljiva, ali dišem, govorim, padam i dižem se, hodam i lagano trčim…Za početak uistinu nije loše, čak što više, zahvaljujući dobrim ljudima koje niti sam ne znam kako su se našli na mom putu stvorio sam malu oazu, moj mali New York. U samo godinu dana od odlaska iz Slavonije pokrenuo sam vlastiti modni blog www.coutureliferoad.com. Radim ono što volim i zabavljam se iako dobar dio otpada na konobarenje, ali sve je to dio početka i života u New Yorku, jer moraš ovom, katkada okrutnom gradu platiti danak. I nije to neki danak ako se u obzir uzme činjenica da je posao dobro plaćen.
Sada sam pak dobio priliku, zahvaljujući Ani, dijeliti svoje misli i avanture s vama, čitateljima Lipadona portala. Nadam se da ćete uživati u kolumni ”New York, New York”.
Josip Majer
