Dok neka djeca svoje najranije uspomene vežu uz pješčanik, igračke i bezbrižne igre, Ljerka Božičević Jurin odrastala je uz Fiatove, Peglice i Lade.

Danas je diplomirana inženjerka strojarstva, suvlasnica i voditeljica Strojne obrade Božičević, obiteljske radionice koja već više od 45 godina obrađuje dijelove motora za osobna, gospodarska, poljoprivredna i industrijska vozila. U svijetu koji se još uvijek često zamišlja kao „muški teren“, Ljerka je itekako doma.

Obrt je 1981. godine pokrenuo njezin otac Ljerko Božičević, a danas ga zajedno vode otac i kći. Važan dio obiteljske priče bila je i Ljerkina majka, koja je godinama vodila financije i administraciju. Danas tim broji jedanaest ljudi, a neki od zaposlenika u radionici su već desetljećima.

Od igre s kuglicama ležajeva do ozbiljne ljubavi prema strojevima

Ljerka je u radionici praktički odrasla. Kao djevojčica provodila je vrijeme s tatom i djedom, igrala se kuglicama ležajeva, upijala miris benzina i ulja i slušala razgovore o poslu.

Posebno je voljela trenutke kada bi je otac posjeo u automobil i podignuo ga na dizalicu. Tada je, kaže, u svojoj mašti postajala vozačica Formule 1, a ponekad i vozačica ogromnog kamiona za odvoz smeća.

Ipak, iz tog je djetinjstva ponijela nešto puno važnije od dječjih igara. Naučila je da se ništa ne radi napamet, da problem prvo treba dobro razumjeti i da za posao koji preuzmeš moraš stajati svojim imenom.

Upravo je zato na Fakultetu strojarstva i brodogradnje odabrala konstrukcijski smjer, usmjerenje motori i vozila. Praktično znanje koje je godinama skupljala u radionici nadogradila je teorijom i inženjerskim razumijevanjem motora.

A ono što joj je i danas posebno zanimljivo? Otkrivanje uzroka kvara. Jer motor se ne pokvari baš zato što mu je tog jutra bilo dosadno. Ljerku zanima što se točno dogodilo. Tragovi na ležajevima, koljenastom vratilu, klipovima, cilindrima i ventilima pričaju svoju priču, a njezin je posao povezati sve te tragove i pronaći pravi uzrok problema.

Ponekad u radionicu stignu motori koje su već popravljali drugdje. Tada nije dovoljno samo ponovno obraditi dio. Treba otkriti zašto prethodni popravak nije riješio problem i ukloniti uzrok, a ne samo posljedicu.

Diploma može otvoriti vrata, ali znanje zadržava povjerenje

Ljerka ne skriva da je strojarstvo i dalje industrija u kojoj žena ponekad mora uložiti dodatni trud kako bi je se shvatilo ozbiljno.

No diploma, kaže, može pomoći samo na početku. Pravo povjerenje dolazi tek kada znanjem, mjerenjima i argumentima možete stati iza onoga što govorite.

Nije joj cilj da je klijent poštuje zato što je žena i inženjerka. Želi da je poštuje zato što zna da će od nje dobiti stručan, iskren i argumentiran odgovor.

Čak i kada taj odgovor nije ono što je klijent želio čuti.

Ponekad će mu reći da se određeni dio ne isplati popravljati ili da polovičan popravak neće dati rezultat koji očekuje. Dugoročno se povjerenje, smatra Ljerka, ne gradi tako da svima govorite „da“, nego tako da im kažete istinu.

„Samo neko žensko“ – i mali trenutak za pamćenje

U njezinoj karijeri bilo je, naravno, i onih koji su mislili da će posao bolje riješiti muškarac.

Jednom je klijent izvan radnog vremena došao u radionicu i, razgovarajući na telefon, komentirao da je tamo zatekao „samo neko žensko“.

Ljerka mu je mirno rekla da gazde nema i da dođe sutradan.

Sutradan ga je dočekala – upravo ona. Kao vlasnica obrta.

Problem s motorom riješila je brzo i uspješno, a oboje su se elegantno pravili da se prethodni dan nikada nije dogodio.

Sličnih situacija bilo je još. Klijenti bi telefonom tražili muškarca, a Ljerka bi ih pitala žele li razgovarati s tokarom, mehaničarom ili inženjerom.

Kad bi izabrali inženjera, samo bi im rekla:

„To sam ja.“

I tu bi razgovor uglavnom završio bez dodatnih pitanja.

Danas je odnos s kolegama iz branše profesionalan i korektan. Ljerku ne gledaju kao „ženu u muškom poslu“, nego kao ono što je najvažnije – stručnu i ravnopravnu kolegicu.

Više od 45 godina rada, a ljudi ostaju

Jedan od najimpresivnijih podataka o obrtu Božičević nije samo njegova dugovječnost. To je činjenica da zaposlenici u radionici u prosjeku ostaju više od 20 godina.

Ljerka smatra da iza toga nema nikakve velike tajne. Ljude treba pošteno platiti, cijeniti njihov trud i znanje te im dati osjećaj sigurnosti i pripadnosti.

U radionici rade ljudi s ogromnim iskustvom i znanjem, a Ljerka posebno cijeni činjenicu da se to znanje prenosi dalje.

Danas kod njih na stručnu praksu dolaze učenici srednjih tehničkih škola, ali i studenti Fakulteta strojarstva i brodogradnje. U njihovom obrazovanju sudjeluje cijeli tim, a Ljerki je posebno drago vidjeti koliko se njezini zaposlenici trude mladima pokazati ono što su sami učili godinama.

Jer kvalitetna radionica, kaže, nikada nije rezultat samo jedne osobe. Gradi je cijeli tim.

Nije dovoljno popraviti motor. Treba znati zašto je stradao.

Najveće profesionalno zadovoljstvo Ljerki donosi kada u radionicu stigne cijeli motor i kada mogu pratiti cijeli proces – od rastavljanja i mjerenja, preko pronalaženja uzroka kvara i strojne obrade, sve do ponovnog sastavljanja.

Ne voli objašnjenja tipa „jednostavno se dogodilo“.

Jer svaki kvar ima razlog.

A iza svakog motora često stoji nečija egzistencija. Kamion mora na cestu, traktor u polje, građevinski stroj na gradilište. Zato se u radionici ne gleda samo jedan dio, nego se razmišlja o tome kako će cijeli motor raditi kada napusti radionicu.

Posebno mjesto u njezinu srcu imaju stari, povijesni motori za koje više nema gotovih rješenja iz kataloga. Tu na scenu stupaju iskustvo, znanje i ono inženjersko „čekaj, idemo vidjeti gdje je stvarno problem“.

Pogled prema budućnosti

Strojna obrada Božičević iz zagrebačkog Savskog gaja želi i dalje biti pouzdan partner prije svega u teretnom prometu, poljoprivredi i građevinarstvu. Tehnologija se mijenja, motori se razvijaju, a s njima se mora razvijati i znanje.

Ljerka želi da se uz ime Božičević uvijek veže isti način razmišljanja: problemi se ne nagađaju, nego dokazuju mjerenjima, a iza svakog posla stoji se vlastitim imenom.

Obiteljska priča možda će se jednog dana nastaviti i kroz četvrtu generaciju. Ljerkin sin Borna mogao bi nastaviti posao, ali samo ako to bude njegova odluka i ako strojarstvo zavoli na svoj način.

Jer obiteljska tradicija vrijedi samo kada se nastavlja iz ljubavi, a ne iz obaveze.

A cilj za budućnost prilično je jednostavan – nastaviti raditi tako da i za nekoliko desetljeća vrijedi ona rečenica koju bi svaki majstor volio čuti:

„Ako želimo da posao bude napravljen kako treba, idemo kod Božičevića.“