Draga,

Stani na tren i udahni duboko.

Umiri se, neće ništa nigdje pobjeći.

Osvrni se oko sebe i osluhni.

Ono ispod vike i dječjih nestašluka, ono u sebi.

Osluhni si otkucaje srca.

Dišeš li uopće ili stalno hvataš kratak dah?

Uzmi trenutak za sebe jer dajući sebi ne oduzimaš djeci nego im daješ još više.

Osvijesti cijelo svoje biće.

U kojem si položaju sada?

Skrivaš li se od djece na kratkoj puš-piš pauzi ili poskrivečki čitaš odlomak knjige koju nikako ne uspijevaš pročitati do kraja?

Smiješ li se sada?

Dopusti si osmjeh usprkos dnevnim i svakodnevnim brigama i nevoljama.

Toga će uvijek biti, a s osmjehom na licu sve je lakše. Kad ti se usne smiješe, ti šalješ poruku svom umu da je sve u redu, da si sretna. Kad prihvatiš da je sve onako kako treba biti, bit će lakše nasmiješiti se i iskreno se zahvaliti na svakom trenutku onoga što si proživjela i preživjela.

Osmjehni se osluhni kako je život lijep.

Kad je najteže, zastani i sjeti se sebe.

Napuni svoje baterije nečim što voliš raditi, nečim što ispunjava dubinu tvog bića.

Uzmi djecu i muža* pa provedite dan u prirodi. Zemlja i svjež zrak opušta djecu, a i tebe ako to dopustiš. Priroda smiruje duh, um i tijelo, nešto što je stalno nemirno. Istinski se povezujemo s prirodom i podsjećamo se na ono dublje u nama.

Ono skriveno.

Dopusti si takve trenutke.

Dopusti si biti žena, ne samo i uvijek majka.

Podsjeti se tko si, što si sanjala i što sada snivaš.

Želiš li nešto drugo? Što te sprječava da to i ostvariš?

Možda ti samu sebe?

Najgore je kad si sami stvaramo prepreke i kad smo sami sebi prepreka.

Glavu gore i osmjehni se,

Draga ženo.

Iva Sambolek, mag.paed.soc