Bez Saše Šekoranje njegov bi rodni grad Zagreb bio siromašniji kao Pariz bez Jeana Cocteaua. I Saša je poetičan, uvijek nadahnut ili u potrazi za nadahnućem, rasplesanih prstiju koji ne prestaju stvarati. Bez Sašinih radova Zagreb bi bio sumorniji, možda čak i manje uljudan. Pokušajmo zamisliti središte grada bez oživljene Dežmanove ulice, koju nije osmislio kao urbanist, već ju je polako, spontano dizao kao neumorni poduzetnik. Otvorio je prvo jednu kavanu i galeriju, potom i drugu, i napokon, cvjetnu galeriju s promjenjivom postavom tableaux vivants pred kojima se zaneseno zaustavljaju svi, djeca, umjetnici, šminkeri, hipsteri, turisti ili žene koje samo vole cvijeće…
Kad je prije 22 godine završio Akademiju likovnih umjetnosti, Saša se kratko posvetio samo slikarstvu, ali slika mu nije bila dovoljna. Njegova bujna kreativnost uvijek je tražila i traži više. Počeo je raditi sa cvijećem u svojoj iličkoj galeriji, nekoć tajnom središtu zagrebačkog posrnulog urbaniteta. Potom se posvetio i kazališnim scenografijama, televizijskim emisijama o cvijeću i umjetnosti, fotografskim inscenacijama, portretima suvremenika za Globus i na koncu dizajnu interijera nekih od najreprezentativnijih arhitektonskih prostora ne samo njegova rodnog grada, već i Beča, Dubrovnika, Rovinja, vila po Jadranu, ali i vlastitih prostora obilježenih memorijom bogate obiteljske prošlosti…
Zašto sam ga usporedila baš s Jeanom Cocteauom? Jer ga je senzitivna američka spisateljica Edith Wharton opisala rečenicom u kojoj vidim i Sašu: Za njega je svaki veliki stih ravan izlasku sunca, a svaki sumrak kamen temeljac Nebeskog grada. Naime, priroda je i Sašino najveće nadahnuće, uz umjetnost, drevne kulture, stare i nove gradove, najljepše uporabne predmete. Kad sam ne stvara ljepotu, Saša odlazi ukulturne ekspedicije da je pronađe po estetikom zasićenim mjestima Europe, Azije, Afrike… On živi ljepotu poput Oscara Wildea koji je jednom za sebe ustvrdio da je u svoj rad uložio samo svoj talent, a svoj genij ulio u svoj život.
Nada Mirković
