uAutor: Štefica Mudić

Muškarci, žene, mozgovi!

Muškarci, muškarci, zezaju kad su mali, zezaju više kad odrastu.
Evo sad je 11 navečer, moj malac tuli da neće spavati i hoće se grliti. Skoro mu je 3 godine, badava objašnjavam da svi spavaju, seka spava na krevetu iznad njega, spava njegova vrtićka teta, spava prijatelj Roko, spava i baka, i dida spava, i on mora spavati.
Uzalud vam trud, svirači.
Cijela drama samo zato što tate nema doma. Kad je tata tu, sve okej, zaspi se u 9 bez problema, iako se pravimo da nam isti ne igra neku ulogu, pa za svaku sitnicu plačemo za mamom. Danas tuljenje na najjače, evo već puna 2h.
Živci su mi tanki ko paukova svila.

Ovaj odrasli pak, nekidan doveo dijete iz vrtića u tuđoj jakni i to u petak. Zove me od tamo, da koja je njena jakna. Opišem jaknu, pita me je l’ piše princess na njoj. Rekoh mu da piše djetetovo ime i prezime. On će na to da na ovoj ne piše niš’.
Dolaze kući, vidim iz aviona da dijete ima, iako identični model, 3 broja premalu jaknu na sebi. Pitam ga šta je napravio, pa je l’ ne vidi da joj je jakna premala?
On će na to: “Ti si meni opisala tu jaknu, a i mala je rekla da je njena. Meni je savjest mirna.”
Ozbiljno? Ozbiljno??? Savjest ti je mirna? Iako ti dijete nema jaknu preko vikenda, jer na ovoj su joj rukavi do lakta? Iako ona ima 4 godine, a ti 40, tebi je savjest mirna jer je ona rekla da je to njena jakna?

Časna riječ, ponekad zbilja mislim da se ne sjećam nekog bitnog dijela svog vjenčanja. Negdje je matičar sigurno naveo nešto u stilu: “Pristaješ li ti, xy, predati ovoj ženi vlastiti mozak na uživanje, uporabu i obavezno održavanje, dok vas smrt ne rastavi?”