ana-kramarićVrlo često mi prostruji kroz glavu pomisao da ne spadam u ovu ljudsku vrstu koja stanuje na kugli zemaljskoj. Jesam li ja poslana sa nekom misijom na ovaj svijet ili sam samo imala sreće da sam oduvijek bila okružena zdravim društvom?

Možda prste u svemu tome ima i činjenica da sam trebala biti muško, da sam još u maminom trbuhu gdje sam imala cimera, brata blizanca i ja trebala dobiti pišu i zvati se Adam umjesto Ana.

Ima li to veze s tim da su moja razmišljanja i stavovi potpuno drugačiji od svake žene koju poznajem?

Možda nakon što objavim ovaj tekst dobijem stotine pisama na ovu temu koja ću onako kao popularan „boy band“ otvarati sa povećanom količinom ega i čašom pjenušavog vina u ruci i shvatiti da nisam jedina žena na ovome svijetu sa idealno posloženim konceptom u glavi.

Ne sjećam se dali sam ikada gledala u porculanske lutke posložene na ormaru sobe u kojoj sam odrasla i željela izgledati kao one. Mama i tata su mi govorili da ih moram čuvati za svoju djecu jer su to posebne lutke koje sam dobivala na poklon od tatinog kolege iz inozemstva. Jesam li uživala u njihovoj ljepoti i pazila ih kao gusjenicu koju sam skrivala ispod kreveta i čekala da postane leptir, nisam, ošišala sam ih sve po redu tako da su izgledale kao oni modeli nakon frizerskog šoa koji čim vide kakvu instalaciju, imaju je na glavi požele poubijati i frizere i organizatore i onda puste kose do poda i dobiju fobiju od frizera.Obzirom da su bile porculanske lutke u pitanju, zanimalo me kako izgleda unutrašnjost tog tijela pa sam im sa pilicom koju je stariji brat imao za sat tehničkog u osnovnjaku, ispilila ručice i nožice i bilo mi je fora gledati ih redizajnirane. Zaista pohvalno – NE.

Jedina lutka koju sam mazila i pazila bio je Ken surfer, koji je imao frizbi i šiltericu i s njim sam potukla sve barbike mojih prijateljica koje su se uvijek čudom čudile tome kako se ja ne znam igrati kraljevni i princeza nego uvijek moram napucavati loptu i đipat po bajku vječito razbijenih koljena.

ana2

Kod mene je sve bilo ravno, uvijek spremna za druženje, ako nas je sto u društvu ok, ako je netko novi došao, potrudit ću se da se osjeća kao ravnopravan član bande, ako se jedu palačinke neću tražiti krafne, ako netko nekoga voli i ljubi ja ću biti sretna kao da se meni događa isto tako nešto lijepo.

Uvijek su postojali nekakvi trendovi, od toga da su se nosile široke reperske hlače, do toga da su se izbrijavale glave na pola, sva ta sretna ili nesretna čudesa koja su se zbivala oko mene nisu bila intersantna za moju glavu. Pretežno sam išla kontra svih, kad bi svi udarali po rukometu ja bi haklala po košu, kad bi svi zaluđeno hodočastili prema Mc*Donadsu ja bih postala vegetarijanac, nisam se zanosila trendovima niti drugim ljudima, moj svijet, moja briga, i tako je ostalo do dana današnjeg.

Ne znam imam li u obitelji, užoj ili široj nekoga tko proučava psihologiju, ali eto mene je počela zanimati vrlo rano, proučavala sam ljudske odnose i razmišljanja i pokušavala otkriti gdje zapravo dolazi do klika kada se ljudske reakcije počinju mijenjati, što izaziva u ljudima promjene raspoloženja koje su vrlo često rapidne i ni malo dobre po okolinu onoga koga okrene na agresivu. Dovela sam se do zaključka da imam sposobnost čitanja ljudi i njihovih reakcija i prije nego li se dogode.

Razumjet će me oni koji osjećaju isto, da vam približim svoje misli, to je ono kada ugledaš ili upoznaš osobu i točno znaš po crtama lica, očima i pokretima kakva ta osoba je, i nekako se svaki puta ispostavi da je tako kako si ga na prvu procijenio.

Nemam običaj gledati u ljude koji mi dolaze u susret, zato mi se događa da i ne pozdravim nekoga jer jednostavno nemam potrebe pratiti svijet oko sebe kad sam u nekom svom filmu.

Ja sam jedna od onih pored kojih može proći i Brad Pitt da to ne bi primijetila, ali imam i jedan izoštren njuh koji će mi zaustaviti pogled na lijepim ženama.

Moji prijatelji se često vole šaliti da sam kao muškarac jer zaista volim vidjeti lijepu ženu i iskreno od srca joj to i reći. Od kad sam u ozbiljnoj vezi, suprotnom spolu izbjegavam poklanjati komplimente da me krivo ne protumače, ali ženu ću ako treba i na cesti zaustaviti da joj poklonim dvije, tri lijepe riječi.

Znam da nema ništa ljepšeg neko kada ti netko pokloni iskren kompliment, isto tako sam svjesna da je sve više i više ogorčenih i poprilično zločestih ljudi oko nas koji će ti pronaći nekoliko minusa, a plus vrlo teško, kao da im iz novčanika novci bježe ako poklone koju lijepu riječ.

Nema potrebe se bojati nekome nešto lijepo reći ako to zaista mislite, pokušajte za početak sa svojim bližnjima, pronađite nešto lijepo na njima, pa neka to bude i pjegica na licu i uočite promjene raspoloženja, kako ta ista osoba ispravlja svoje po malo pogrbljeno sjedenje, kako si postaje važnija i nasmijana, kako na jednom komunikacija prelazi na neki pozitivniji nivo.

ana3

Žene koje me poznaju me vole, vole me jer se pored mene osjećaju sigurno i lijepo.

Ja jesam tipična lavica koja voli svoje laviće imati na hrpi, site, sretne, lijepe i nasmijane.

Poklanjam pažnju nesebično, potrudit ću se da nikome ne fali ni ptičjeg mlijeka, pogurat ću nesigurnost u nekom drugom smjeru i učiniti nekoga sigurnijim, ako netko nešto loše čini upozoriti ću ga, dakle sa mnom je lijepo jer je iskreno ili nikako.

Zračim pozitivnom i vrlo iskrenom energijom, želim svakome pokloniti osmijeh na putu jer ruku na srce i praznih džepova to uvijek mogu i znam, dopustit ću svakome da me prestigne pred ciljem jer volim vidjeti i druge ljude sretne, uživam u svom životu i svakome bi voljela da spozna da nema ništa ljepšeg od svjesnosti da si zdrav, sit i da imaš krov nad glavom, obitelj, prijatelja par i ima li uz sve te divote mjesta za ljubomoru, mržnju i jad?

Ne želim nikoga mijenjati, samo svoje iskustvo podijeliti kako bi možda netko poželio krenuti sličnim ili istim putem, da nam svima bude ljepše i lakše, bez silnih upiranja prstom, predrasuda i loših misli.

Za biti dobar čovjek nisu potrebne škole, tečajevi ili knjige, za biti dobar čovjek treba posložiti misli i emocije u vlastitom tijelu i samo odlučiti da od ovog sada trenutka želim postati bolji, slobodniji, ne opterećen čovjek koji radi na sebi i vjeruje u sebe, svoje ciljeve i sposobnosti i da nitko drugi ne odlučuje o njegovoj sudbini nego on sam.

Moram priznati da sam se u životu susrela sa mnogo nesretnih ljudi koji zapravo uopće nisu imali razloga biti takvi, ali vjerovat ću da nisu znali drugačije. Ta ljubomora i nesigurnost navela ih je da mi nameću svoje nesigurnosti na način da mi podmetnu loše događaje kako bi umanjili moju vrijednost, kako bi okolinu prislili da vjeruju da sam loš čovjek. Bolilo me znati da netko pokušava raniti moju sigurnost i želi mi nanijeti zlo, ali nisam dopustila da mi se sruše i pokolebaju moje misli i emocije, nisam dopustila da mi netko ruši moju ljubav prema samoj sebi jer sam znala da će kad-tad sve to biti dio prošlosti i prihvatila taj ružan događaj, naučila nešto novo za buduće staze u životu i ono najbitnije, oprostila jer lako je stajati na mjestu i preispitivati događaj i zašto se sve to dogodilo, gubiti vrijeme na nešto što je sada prošlost, treba znati iz svega izaći čist i svjestan da si i dalje onaj dobar čovjek koji zna oprostiti i samo ljubav pokloniti. Zar to nije prekrasan osjećaj, vidite meni je, zato se i osjećam drugačijom jer sam rano spoznala prave životne vrijednosti koje ću uvijek podijeliti sa vama i željeti vam divan ostatak ovog dana jer ste to zaslužili.

P.S. Živi ljubav, jer ti se može!

Od srca Vaša:

Ana Kramarić

Izvor fotografija: privatni album Ane Kramarić
Sva prava pripadaju vlasniku. Zabranjeno korištenje fotografija bez izričitog pisanog odobrenja vlasnika.