Autor: Charlie Sheen

„Muškarci, muškarci, zezaju kad su mali, zezaju više kad odrastu.“ … ajme meni kada sam ovo pročitao, odmah sam se sjetio značenja riječi „PMS“ (Prepare to Meet Satan).

charlie2

Vi žene se ionako vadite na te i slične dane, imam nekada dojam da imate više „onih“ dana nego što ih je uopće u cijeloj godini. Naravno da kada mi nešto zaribamo da nas radi toga razapinjete gdje i kada stignete, pa čak i spominjete u kolumnama! „Zamisli, onaj moj je obuo djetetu dvije različite čarape kad ga je vodio u vrtić, a osim toga nije mu očistio krmelj iz lijevog oka, samo je iz desnog …“.
Željele vi to prihvatiti ili ne, odgajani smo tisućama godina da budemo lovci, da donosimo hranu, vodu, odjeću, a Vi (žene) i dalje smišljate različite načine kako da nam svima, uključujući i Vas, učinite živote što složenijima. Časna riječ, nekada imam dojam da ste postali dementori iz H. Pottera kojima je zadatak isisati svu radost življenja, umjesto da zajedno smislimo kako da se smijemo i širimo sreću oko sebe, tjerate nas da se zatvaramo u sobe i gledamo glupe utakmice na TV-u i internetu koje vjerojatno ne bismo ni za živu glavu pogledali, a eto baš su sada od životne važnosti, samo da Vas ne moramo slušati.

Čitam kako je tata doveo svoje dijete u krivoj jakni iz vrtića. Katastrofa! Pa djed u Americi je prije nekoliko mjeseci iz vrtića doveo krivo dijete doma, heeeeej! Ne kažem da je u redu i da treba tako biti kao što je tata napravio, ali sjećam se, kad smo bili klinci i kad bi netko u ulici imao cool jaknu, rukavice, cipele i sl. pa mi bi se sami mijenjali za to i nosili stvari jedni od drugih. Zar je problem bio posuditi bicikl? Šnita kruha namazane eurokremom se dijelila na 5 djece, što je još važnije na 5 prijatelja. To je ono što danas nedostaje, 5 prijatelja … kako se dogodi da mama i tata zaborave kako su nekada davno i oni bili među tih 5 i da bi nositi jaknu drugog djeteta mogao biti impuls koji stvara novo prijateljstvo između roditelja kada jedni drugima budu vraćali jakne koje su zamijenjene?
Starimo i prestajemo biti djecom to je ono što nas smeta, brinemo o plaćanjima računa, svakodnevnim poslovnim zadacima koje moramo ispuniti da bismo normalno i pristojno živjeli i nije čudo da se dogode pogreške, jer oni koji rade jednostavno moraju griješiti. Oslanjamo se na tehnologiju da radi posao umjesto nas jer je tako lakše, ne shvaćajući se da se udaljavamo od onoga što jesmo i od radosti života.
Nevjerojatno je kako prihvaćamo promjene i kako se rečenica: „Pristaješ li XY … u zdravlju i bolesti, tuzi i sreći … dok nas smrt ne rastavi?“, pretvori u: „Pristaješ li ti, xy, predati ovoj ženi vlastiti mozak na uživanje, uporabu i obavezno održavanje, dok vas smrt ne rastavi?“.