12. studeni 2022. – Četvrtak popodne. Rano je već mrak, uz to i kiša, u Zagrebu belom gradu prometni kaos. S klincem sam se uputila na Interliber u nadi i vjeri da će biti manja gužva nego ostalih dana. U tri i pol sekunde su me sve nade napustile, čim sam vidjela parkirališta preplavljena, svi su trubili, nekam se okretali…pravo čudo da sam našla nekog tko je izlazio i ubacih se na mjesto usred pol metra kaljuže,ali daj šta daš. Nikog zgrebla nikog zablokirala, milina. I odskakućem tako s malim do ulaza, mirišu kobasice, mirišu fritulice, ali nismo tu zbog gurmanskih slasti već intelektualnih i kulturnih, pa se odmah ubacismo u paviljon.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
E brate mili kaosa. Milion se ljudi gura, vrti i komeša u svim smjerovima, mlade majke dovele djecu u kolicima, studenti s ruksacima kao da se spremaju za Sudnji dan, penzići hrle na štakama i guralicama, kućanice izašle s frendicama pa ciče oko štandova, posvuduše s pačjim ćubama se naslikavaju i poziraju, poslovnjaci u odjelima i s aktovkama zuje okolo izgledajući poslovno i kao da znaju što traže, vidim i grupu Nepalaca (e za njih mislim da su ziher zalutali), vidim nekog muškarca s brčinama pa vučem malog i vičem mu u uho: „E mali, ono ti je Mile Kekin, i on je knjigu napisao!“ Baš daje intervju, sto kamera okolo. Negdje netko svira na gitari i pjeva, jedva išta od žamora i glazbe s razglasa razaznajem….Vruće, trgam robu sa sebe. Zraka samo malo oko ulaza i izlaza. Magle mi se očale, jedva dišem. Mali već zavija da mu je dosadno, ma kao, rado bi on čitao, ali ne stigne od pustih obaveza. Hau jes nou. E reko, čekaj sad, nejdem praznih ruku iako se brinem kako ću se ovako malešna progurati da išta vidim. A zanima me sve. A niš ne vidim i nemrem najti. Srećom pa su imena nakladnika visoko gore pa se prema tome orjentiram . I tako dolazim do nekih ulova, cijene su zbilja u redu, zadovoljna sam.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Unatoč gužvi svi su nasmijani i ljubazni, kao da uživaju u poslu i baš je pozitivna vibra. Ostala bih i ja još i još i još. Knjige obožavam još od malih nogu. Mama je radila u radničkoj biblioteci i gutala sam sve odreda, Tolstoja, Dreisera, Remarqua, pa onda moderne i popularne pisce, sve kaj mi je došlo pod ruku. Ni opus Milice Jakovljević Mirjam nije mi nepoznat. Danas sam nekako najvjernija domaćim piscima, muž pak voli norveške krimiće…
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Da nejdem sad u širinu, odite, iskoristite još ta dva dana . Lijepo je vidjeti i znati da Hrvati još uvijek čitaju, pa ako ih je i pola što sam ih nabrojila došlo samo da budu u điru, ne preloše.
I na kraju pitanje za vas: volite li čitati?
A.A. Stupljanec
