Vijest da je Halid Bešlić preminuo u 72. godini rastužila je sve generacije koje su uz njegove pjesme plakale, zaljubljivale se, rastajale… i ponovno pronalazile snagu za život.
Uz njegove pjesme odrasli smo, smijali se, plakali i slavili život – jer Halid je znao otpjevati sve što osjećamo.
Hitovi poput “Miljacke”, “U meni jesen je”, “Taman je” i “Prvi poljubac” filmovi su naših života. No, jedna od njih, “Je l’ ti žao što se rastajemo”, nosi priču toliko potresnu da ju ni vrijeme nije uspjelo izbrisati.
Ta je pjesma, naime, rođena iz boli — iz pisma koje je Enver Šiljak, zaljubljeni mladić iz Gradiške, napisao svojoj voljenoj Fridi Laufer, Jevrejki iz Tuzle, pred samo strijeljanje 1941. godine.
Frida je, zatočena u logoru, pjesmu sačuvala – a njihov glas ljubavi nadživio je i rat i godine.
Halid ju je otpjevao tako da svaka nota boli, a svaka riječ dira pravo u srce.
I možda zato danas, kad ga više nema, njegov glas odzvanja još jače.
