27. DANI HRVATSKOG FILMA

 

Pretprogramom “Filmska dvorišta” u Staroj vojnoj bolnici (Vlaška 87) u petak 15. lipnja od 21:30 započinju filmski programi 27. Dana hrvatskog filma, tradicionalne filmske manifestacije najboljih domaćih kratkih i srednjometražnih igranih, dokumentarnih, eksperimentalnih, animiranih i namjenskih filmova čije je svečano otvaranje zakazano za ovu subotu.

Izlazeći s dijelom popratnih programa iz zatvorene dvorane u otvoreni prostor, ove godine Design Districtu pridružuju se i Dani hrvatskoga filma. U suradnji s Design Districtom, kompleks Stare vojne bolnice postat će 15. lipnja 2018. alternativno gledalište DHF-a, a na ekranu postavljenome u njegovu dvorištu projicirat će se hrvatski kratki filmovi o nekim drugim urbanim dvorištima viđenima tijekom minulih desetljeća očima hrvatskih filmaša raznih orijentacija i senzibiliteta. Sva njihova dvorišta nose neku svoju priču – o sebi, svojoj široj urbanoj okolini, o ljudima koji ih nastanjuju i njihovim navikama, o društvu koje ih okružuje ili autorima filmova u kojima se pojavljuju.

Filmski pogled u dvorište otvara eksperimentalno-dokumentarna Siesta iz 1958, avangardista Mihovila Pansinija, a pred njegovom kontemplativnom kamerom dvorišni je prizor viđen očima žene s jednog drniškog prozora, u kojem je glavni “protagonist” jedan papir, a središnja tema prolaznost. Voajerski užitak s Pansinijem dijeli Tomislav Gotovac, u jednom od eksperimentalno-dokumentarnih filmova snimljenih iz svojega zagrebačkog stana u Krajiškoj 29. Bilježeći kamerom fasade kuća, žbuku, krovove, drveće i ljude na svakodnevnim poslovima, njegov film 29 (1967) se vizualno ekspresivnim detaljima povremeno odmiče od dokumentarizma prema čistoj vizualnoj glazbi. Njegov film izrijekom je posvećen Hitchcockovu Prozoru u dvorište, no ta bi posveta mogla stajati i na špici Dvorišta puno mlađeg Saše Podgorelca iz 1993, koji u svojem studentskom filmu dokumentarnom kamerom zaviruje u živote nepoznatih stanovnika jednog zagrebačkog dvorišta.

Nasuprot tomu, Lordan Zafranović u igranome filmu Poslijepodne (puška) iz 1967. inscenira razne prizore na balkonima, prozorima i vratima mediteranskog dvorišta u kojem ljetna omara budi istodobno eros i thanatos, dok Hana Jušić oslikava patologiju jedne prigradske obitelji okupljene na zajedničkom dvorišnom roštiljanju u igranome filmu Da je kuća dobra i vuk bi je imao (2015).

Zoran Tadić zabilježio je pak u jednom od svojih dokumentaraca, Kašinska br. 6 (1981), nestajanje jednog starog dvorišta okruženoga novogradnjama iz socijalističke epohe, kada je život u unutarnjim dvorištima zauvijek preuzeo život ulice.

Selektorica filmskog programa je Diana Nenadić, umjetnička ravnateljica Dana hrvatskog filma.

M.Z.