Kada čitate u sebi knjigu, novinski članak ili baš ovaj tekst, da li pročitane riječi „izgovarate“ nekim unutarnjim glasom?
Istraživanje je pokazalo da 80,7 % ispitanika ponekad ili uvijek čuje unutrašnji glas tokom čitanja teksta u sebi, dok je 19,3 % reklo da uvijek razumije riječi kao da ih čita unutarnji glas. Vjerojatno najveće iznenađenje u susretu sa ovim podacima je što brojka nije 100 %.
Kako svi imamo identična iskustva čitanja, ovaj fenomen je veoma malo istražen. Činjenica je ipak, da iskustvo unutrašnjeg glasa tokom čitanja u sebi ne samo da se razlikuje, već se i ne događa svima. Čiji to glas čujemo u sebi?
Analizirajući sadržaj u potrazi za temama koje se ponavljaju, došlo se do zaključka koji je kasnije potvrdila i studija – većina ljudi čuje unutarnji glas dok čita, mali postotak ne, dok neki samo ponekad, što opet zavisi od brojnih faktora kao na primjer koliko smo uopće zainteresirani za tekst koji čitamo.
Ispitanici su izvještavali o specifičnim auditivnim kvalitetama glasa nepozvanog unutarnjeg naratora – o spolu, akcentu, tonalitetu, jačini, emocionalnom tonu. Kod nekih je to njihov vlastiti glas ili pak glas kojim inače govore u sebi, ali može pripadati i drugim (nepoznatim) ljudima. Za one koji čuju drugačije glasove, zavisilo je od toga da li je u pitanju direktni ili indirektni govor, pa i koji lik u priči govori, nešto poput čitanja SMS poruke na telefonu glasom koji nam je tu poruku poslao.
Jedno istraživanje je potvrdilo da ono što znamo o autoru djela može utjecati na to kako čitamo. Ako ste imali priliku omiljenog pisca čuti govori, njegove knjige ćete vjerojatno zauvijek čitati i njegovim glasom. Samim tim, recimo, brzina kojom taj autor govori, opet može utjecati i na našu brzinu čitanja teksta.
Istraživači su također skrojili termin „križanje iskustava“, kako bi objasnili fenomen da se lik iz određenog djela počinje „miješati“ u naš svakodnevni život. Naime, rezultati kažu da petina čitaoca čuje glas zamišljenog lika čak i kada zatvore knjigu ili završe sa čitanjem. Ali kakav glas pripisujemo zamišljenim likovima?
Petina tihih čitaoca bira glas koji koristi ili ga uključuje i isključuje po potrebi. Ali često čitalac ne može kontrolirati nijedan aspekt nepoznatog glasa. Moguće je da nas zamišljeni lik podsjeća na nekoga koga poznajemo u realnom životu pa ga zato jasno čujemo. A možda nas opet podsjeća na nas same, pa i glas pripada nama. On ponekad djeluje i zvuči zastrašujuće, što ne znači da čitanje može biti stresno, već da doprinosi da uronimo u atmosferu djela.
Čitanje u sebi najpribližnije je unutarnjem govoru, onim momentima kada pričamo sami sa sobom, kao na primjer kada vrtimo i simuliramo potencijalne buduće razgovore u glavi. Često i u tim slučajevima, dok razmišljamo kako će se razgovor odvijati, čujemo i svoj glas i glas osobe sa kojom očekujemo razgovor. Unutarnji govor bi zato mogao biti prozor u našeg unutarnjeg naratora.
Istraživač sa Univerziteta u Britanskoj Kolumbiji, kroz dva eksperimenta je pronašao podršku za svoju teoriju da postoji poseban signal (corollary discharge) u mozgu koji nam pomaže da razlikujemo čulna iskustva koja sami proizvodimo od onih koje proizvode vanjski stimulansi. Taj signal, recimo, predviđa naše pokrete, pa tako ne možemo sami sebe škakljati. Ali istovremeno igra i važnu ulogu u iskustvu unutarnjeg govora. Čak je sugerirao da signal proizvodi unutarnju kopiju našeg glasa u odsustvu vanjskog zvuka, zbog čega je zvuk unutarnjeg glasa uvijek predikcija zvuka našeg „vanjskog“ glasa. Otud vjerojatno i varijacije u glasu dok čitamo u sebi, što objašnjava i predikciju zvuka poznatih glasova autora teksta (prijatelja, porodice, glumaca, pisaca…).
Čitanje u sebi uz unutarnji govor djeluje kao dobar način da se prouči bezopasno „čujenje“ glasova, nasuprot auditornim halucinacijama. Prema sve više prisutnim pretpostavkama o kojima smo već pisali, halucinacije su zapravo pogrešno identificiran unutrašnji govor, pripisan nekom drugom agentu umjesto nama samima. Međutim, upravo ova teorija je osnovni argument protiv ove pretpostavke, jer se unutarnji govor, za razliku od halucinacija, rijetko događa u tuđem, posebno nepoznatom glasu – što je opet slučaj sa glasom kojim čitamo u sebi. Nema jasnih dokaza, ali neka veza među ovim fenomenima sigurno postoji.
Dvije trećine ispitanika tvrdi da je unutarnji glas koji čita napisane riječi nešto što pojačava uživanje u čitanju. Ipak, poput halucinacija, za kliničku populaciju i unutrašnji narator može postati izvor stresa, što ga čini kompleksnim fenomenom, a psiholozi su tek na samom pragu njegovog izučavanja.
M.Z.
