Četvrtak, 5.07.2018., 20.00sati. – fotografija Aleksandre Orlić na prvi nam pogled nudi iskustvo fotografskog dnevnika pješaka / šetača kroz urbano tkivo različitih gradskih vizura, aglomeracija i povijesno-kulturoloških konteksta u svijetu crno-bijeloga – pa ipak njezine su fotografije mnogo više od toga. Nudi nam iskustvo fotografije kao slike, grafike pa čak i umjetničke instalacije u različito zahvaćenim i odabranim kadrovima. Jednako tako, za nju je fotografija medij koji prenosi poruke i stavove, ali ta je razina njezinog djela iznimno izbalansirana s estetsko-umjetničkim doživljajem svake fotografije.
Aleksandra Orlić ne želi fotografijom samo sačuvati od zaborava kadrove gradova u kojima je bila, uhvatiti neki trenutak njihove povijesno-arhitektonske slavne prošlosti ili specifičnog načina života njihovih stanovnika: zanima ju jedan konkretni sociološko-psihološko-antropološki fenomen. Ako je čovjek godinama želio urbanizmom, crno bijelim oznakama na cestama, zebrama, raskrižjima, semaforima dati životu i kretanju smisao i red je li u tome naposljetku uspio oslobodivši čovjeka ili ga je možda ograničio? Hodanje nam daje pomalo već danas zagubljenu mogućnost vraćanja iskustva detaljnog proučavanja okoline i načina života, rekli bismo pulsa, nekog grada, ali i promatranje njegovih stanovnika; kako funkcioniraju unutar tog prostora s bezbroj značenja.
Tim su se fenomenom urbanog sadržaja, mobilijara i insignija bavili mnogi istaknuti fotografi 20. stoljeća, od američkih fotografa Paula Stranda i Thomasa Strutha, ili legendarnog Brassaïa, do cijele plejade hrvatskih fotografa; od Toše Dapca, Mladena Grčevića, Pere Vrankovića, Stanka Vrtovca, Mie Vesovića, Ivana Faktora, Damira Fabijanića, Fedora Vučemilovića, Luke Mjede, Miljenka Bernfesta… popis bi mogao biti beskonačan. No, poanta je u tomu da svaki fotograf – pa tako i Aleksandra Orlić – uspije promatraču ponuditi jedinstven emotivno-estetski raspon koji u sebi nosi i jasno određenu i definiranu poruku ili podtemu serije / ciklusa fotografija.
Nazivi fotografija doprinose općem sinestezijskom naboju svakog pojedinog kadra, i upravo se preko njih otkriva intenzitet „pjesničke slike“, u kojoj su združena iskustva pisanja književnih formi, stihova, autoričina poznavanja slikarstva i plesa. Mnogo je toga nataloženo u ovim fotografijama Aleksandre Orlić, i one nisu rezultat jednog površnog htijenja ili ambicije, kao što se ne mogu olako svrstati u tzv. autoterapijsku fotografiju. One su još jedan kanal preko kojega je autorica pokazala raspon vlastitih mogućnosti, i gdje se kroz vrijeme sve više otkriva kao osoba iz struke koja od teoretičara i kritičara postaje aktivni sudionik u umjetničkom stvaranju.
Izložba ostaje otvorena do 10.07.2018.
M.Z.
