Sarma koja bi za nedjeljnim stolom pokrenula raspravu: u zagrebačkom Malom Baru u listove kelja motaju sporo kuhanu patku i divlju rižu. Sarmice poslužuju uz pire od krumpira i datulje, a za hrskavost dodaju pačje čvarke i lješnjake.

Sarma je jedno od onih jela oko kojih svatko ima svoje pravilo. Nekome treba više kiselog kupusa, netko čuva zadnju za sutra, a u zagrebačkom Malom Baru odlučili su da kupus ovaj put može ostati kod kuće.

U listove kelja motaju sporo kuhanu patku i divlju rižu, a sarmice poslužuju uz pire od krumpira i datulje. Datulje daju malo slatkoće, dok se za hrskavi zalogaj na tanjuru pobrinu pačji čvarci i lješnjaci.

Zvuči kao tanjur oko kojeg bi se za nedjeljnim stolom povela rasprava. Mi bismo ipak prvo probali.

Zanimljivo je da sama riječ sarma dolazi iz turskog jezika i označava nešto zamotano. Iza tog jednostavnog naziva krije se nevjerojatno bogata gastronomska povijest. Od listova vinove loze u mediteranskim i bliskoistočnim kuhinjama do kupusa u našim krajevima, koncept je stoljećima putovao, mijenjao sastojke i prilagođavao se lokalnim navikama. Jedno etnobotaničko istraživanje zabilježilo je čak 87 biljnih svojti čiji su se listovi koristili za pripremu različitih verzija sarme na području Turske i Balkana. Prilično impresivna biografija za jelo koje najčešće povezujemo s bakinim loncem.