Jedne je večeri trebalo pronaći smještaj za 3500 prognanika s dubrovačkog područja. Tog se zadatka i danas sjeća socijalna radnica koja je svoje iskustvo podijelila s udrugom Pragma. Uoči 18. studenoga, Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, Pragma je prikupila 17 anonimnih svjedočanstava zaposlenih u sustavu socijalne skrbi. Opisali su kako je izgledao njihov posao kad su ljudi ostajali bez domova, a pomoć je trebala odmah.

„Nismo gledali kad završava radno vrijeme“, napisala je jedna ispitanica. Autobusi, vlakovi i brodovi stizali su i noću. Trebalo je popisati pristigle, pronaći im smještaj i podijeliti pomoć, uz sve redovne obveze. Jedna je djelatnica telefonom tražila rodbinu prognanih ljudi po cijelom svijetu. Druga je rat dočekala kao pripravnica i brinula se o djeci bez pratnje te obiteljima ranjenih i poginulih branitelja.

Šestero ih je opisalo rad pod uzbunama ili granatiranjem. Kad bi se oglasila uzbuna, odlazili su u najbliže sklonište, a potom se vraćali poslu. Dvije su ispitanice i same bile prognanice: izgubile su dom i bliske ljude, a istodobno su pomagale drugima koji su prolazili kroz sličan gubitak.

Kad ih je Pragma pitala kako su ljudima pružali osjećaj sigurnosti, najčešće su spominjali razgovor i slušanje. Jedan se djelatnik prisjetio odlazaka na teren blizu prve crte bojišnice. Ljudima je, napisao je, bilo drago „samo što smo došli“. Druga je ispitanica na isto pitanje odgovorila: „Teško, ponekad i nikako.“

Pragma je odgovore prikupila internetskim upitnikom od 9. do 15. studenoga 2026. Riječ je o iskustvima 17 ljudi koji su odlučili podijeliti svoja sjećanja. Među njima je i socijalna radnica s četrdeset godina staža koja je ovako opisala što je pomaganje u ratu tražilo: „Spremnost na odricanje, žrtvu i suosjećanje s patnjom ljudi, ali i nada da će biti bolje.“