Nagrade se mogu posložiti na policu, ali neki od najljepših trenutaka dogode se sasvim usput, nasred ulice. Za Danijelu Martinović posebnu vrijednost imaju upravo susreti s ljudima koji joj prilaze, žele je pozdraviti i zagrliti. A ona se, kako je otkrila u podcastu „Špica s Macanom”, voli grliti.
„Za mene ne postoji veća nagrada”, kaže Danijela o toj bliskosti s ljudima koji je prepoznaju i zaustavljaju u svakodnevnim situacijama. Nakon više od tri desetljeća na pozornici, susret s publikom tako se nastavlja i kada nema mikrofona, reflektora ni koncertnog bisa.
Upravo je ta toplina jedan od razloga zbog kojih njezine pjesme mnogima znače više od melodije koju će usput zapjevušiti.
U razgovoru s Krešimirom Macanom Danijela je govorila i o tome kako danas doživljava svoj posao. Premda izvana mnogo toga može izgledati jednako kao na početku karijere, njezin se unutarnji osjećaj promijenio.
„Cijelo sam vrijeme radila stvari koje volim i oduvijek sam mogla biti na bini i pjevati, ali nije to uvijek bilo tako slobodno. Postojale su neke zakonitosti, učila sam, bila sam mlada kao i svi mladi ljudi kad počinju”, ispričala je.
Danas je, kaže, svjesnija onoga što proživljava i slobodnija u onome što radi. „Stvari izvana možda izgledaju iste, ali za mene su sasvim drugačije”, objasnila je.
Razgovor dolazi i uz njezinu novu pjesmu „Da ga opet vidim”, a otvara teme autentičnosti, usavršavanja i hrabrosti da se krene vlastitim putem. Ipak, među velikim riječima o uspjehu posebno ostaje ona jednostavna slika: netko joj priđe na ulici, razmijene nekoliko riječi i zagrle se.
Što je još Danijela otkrila o susretima s publikom, svojem putu i slobodi koju danas osjeća, pogledajte u videu razgovora koji donosimo.
