Nije lako nositi cijeli svijet na leđima, pogotovo kad uz posao, račune, školu, emocije i svakodnevni kaos – nemaš “smjenu” koja će te zamijeniti. Upravo zato rezultati novog istraživanja koje je u sklopu platforme „Narančasta ribica“ inicirao Studenac otvaraju važnu temu o stvarnosti jednoroditeljskih obitelji u Hrvatskoj.

Istraživanje provedeno tijekom ožujka i travnja 2026. pokazalo je ono što mnogi roditelji već dugo osjećaju – pritisak je sve veći, a energije sve manje. Samohrani roditelji češće su iscrpljeni, financijski opterećeni i usamljeni, a izazovi se ne zaustavljaju samo na odraslima. Sve se više problema prelijeva i na djecu, posebno kada su u pitanju školske obaveze, emocionalno stanje i svakodnevna rutina.

Prema rezultatima, čak 57 posto roditelja iz jednoroditeljskih obitelji primjećuje poteškoće djece u izvršavanju školskih obaveza, što je gotovo deset posto više nego prošle godine. Uz to, svega šest posto roditelja kaže da bez problema mogu priuštiti instrukcije. Drugim riječima – matematika je skupa i kad nije riječ o jednadžbama.

Financijska situacija i dalje je jedan od najvećih utega. Trećina roditelja koji sami brinu o djeci svoju situaciju opisuje vrlo lošom ili nestabilnom, dok je taj postotak u dvoroditeljskim obiteljima znatno manji. A kad se dan pretvori u utrku između posla, kuhanja, zadaće i pokušaja da uhvatiš pet minuta mira, ne čudi ni podatak da gotovo četvrtina roditelja nije zadovoljna količinom vremena koje provodi s djecom.

Posebno zabrinjava dio koji se odnosi na mentalno zdravlje. Više od 60 posto roditelja koji samostalno odgajaju djecu ne može emocionalno stanje svog djeteta opisati kao stabilno i pozitivno. Sve više djece vrijeme provodi pred ekranima, a sve manje u bezbrižnosti koja bi trebala obilježiti djetinjstvo.

Ipak, cijela priča nema samo teške brojke i zabrinute statistike. Program „Narančasta ribica“ pokazao je koliko konkretna podrška može značiti obiteljima koje često imaju osjećaj da sve moraju same.

Roditelji čija su djeca sudjelovala u programu istaknuli su kako im je financijski olakšan početak školske godine, ali i svakodnevni troškovi vezani uz aktivnosti djece. Više od 70 posto njih primijetilo je pozitivan utjecaj na raspoloženje, emocionalno stanje i samopouzdanje djece, dok se osjećaj pripadnosti zajednici pokazao jednako važnim kao i svaka praktična pomoć.

Zanimljiv je i podatak da se među djecom uključenom u aktivnosti programa samo tri posto osjeća tjeskobno, dok je prosjek u jednoroditeljskim obiteljima čak 11 posto. Ponekad je dovoljno da dijete osjeti da negdje pripada i da nije “drugačije”.

Voditeljica programa Ivana Nakić istaknula je kako se, unatoč izazovima, vidi i pozitivan pomak – sve više roditelja kaže da danas ima nekoga kome se može obratiti za razgovor ili savjet. A to možda zvuči kao mala stvar, ali u svijetu gdje mnogi roditelji navečer zaspu iscrpljeni uz misao “moram sve sama”, osjećaj da nisi potpuno sam vrijedi puno više od statistike.

Program je ove godine dobio i službeno pokroviteljstvo Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, koje je naglasilo važnost zajedničkog djelovanja institucija, zajednice i poslovnog sektora kako bi život jednoroditeljskih obitelji bio barem malo lakši.

Nakon predstavljanja rezultata održana je i panel-rasprava „Iz oba ugla: kakva je potpora doista potrebna jednoroditeljskim obiteljima“, na kojoj su iskustva podijelile samohrane majke i stručnjaci. Jer iza svake statistike ipak stoji stvaran život. I netko tko samo pokušava izgurati još jedan dan najbolje što zna.