Ovih dana bombardiraju nas raznoraznim bitnim i nebitnim detaljima oko smrti te sprovoda engleske kraljice Elizabete. Kako se tko odjenuo, držao, koliko je ili nije ispustio suza, s kime se tko rukovao i kome se naklonio, sa smješkom ili bez itd. itd. – sve bezvezarije i trivijalnosti koje nas eto već danima manje ili više zabavljaju. Meni je privuklo pažnju pitanje koje se isto provlačilo između redova, a često i sami dvojimo kako postupiti u takvoj prilici: treba li voditi malu djecu na sprovode članova obitelji?
Za malenu djecu vjerujem da su premala da išta razumiju i takav događaj neće ostaviti nikakvog traga na njihovu psihu jer će ga ionako vrlo brzo zaboraviti, a veća djeca, ha, sigurno će biti nekakve reakcije međutim smatram da je najbolje da se suoče sa stvarnošću koja je ponekad i malo gruba i nelijepa, ali i to je sve dio života i odrastanja.
Moji su roditelji dugo godina imali zeca kao kućnog ljubimca kojeg je moje dijete obožavalo. Dogodilo se da smo baš svi zajedno boravili u vikendici kad je maleni zeko, već u dubokoj zečjoj starosti, preminuo na svom najomiljnijegm mjestu za spavanje – ispod stabla oleandra. To jutro kad se moj sinčić probudio i pitao baku gdje je zeko da se poigraju, ona mu je odgovorila kako je odskakutao u šumu jer je pronašao curu s kojom će sad imati djecu. Sin se rasplakao i pitao pa kako je to njegov prijatelj mogao učiniti, samo tako, nakon toliko maženja i igre koju su dijelili, otići bez pozdrava s nekom tamo zečicom i postavljao je baki niz pitanja, a ona se sve više uvlačila u nelogične laži. Iako se u pravilu ne volim suprotstavljati roditeljima umiješala sam se videći da je stvar krenula krivim smjerom. Rekla sam sinu da je zeko umro jer je došlo njegovo vrijeme, vidjeli smo već po njegovom držanju da nije više u formi, rekla sam mu kako je imao divan život za jednog zeca te kako ćemo ga pokopati tamo gdje je bio najsretniji i tamo gdje je i preminuo – ispod oleandra. Sin je i dalje bio tužan, ali imao je odgovor koji je mogao prihvatiti, shvatio je da je priča došla do kraja te je vrlo mirno i bez daljnjih zapitkivanja odradio ‘sprovod’, nabrao cvijeća, malo sjedio kraj humka u hladu i procesuirao valjda sve informacije u svojoj malenoj glavici.
I danas kad dođemo na Krk sjetimo se Mugija, ali bez gorčine, znamo da je njegov odlazak bio prirodan i nešto na što nitko od nas nije mogao utjecati.
Općenito sam tog stajališta da djeci treba reći istinu. Laži, muljanje i zamaskiravanje ne mogu dati ništa dobrog. Istina je možda nekad bolna i teška, ali zato smo mi roditelji tu da im olakšamo ako ima tuge ili patnje, a na život ih treba privikavati od malih nogu, znate i sami koliko je snage potrebno da se izraste u zdravu i čvrstu osobu.
Autor: Adela A.S.
