Zastanimo i poslušajmo

Prije nekoliko dana imala sam zanimljiv susret u lokalnom dućanu. Dok sam tako birala namirnice osjetila sam nečiji pogled. Nisam se obazirala, no neka me žena uporno pratila pogledom. Ulovila me na blagajni i bojažljivo upitala jesam li ja Rosie.

Nemalo sam se iznenadila, ali ne mogu reći da nisam bila polaskana što me prepoznala.

–          O kako ja volim ono sto vi pišete! – rekla mi je i upitala može li mi ispričati svoju priču.

Zastala sam na trenutak, kao da razmišljam, a onda kimnula glavom.

–          Naravno! – rekla sam, a ona je to jedva dočekala.

Na kraju se rasplakala. Imala sam osjećaj kao da je cijeli svoj život isplakala u papirnatu maramicu.

Kako sam se našla u nezgodnoj situaciji, pokušala sam je utješiti, no ona mi je rekla kako sam joj pomogla već samim time sto sam je saslušala.

 Jesmo li se bas toliko otuđili u svakodnevnom kontaktu, da nemamo kome ispričati svoje probleme?

Da, ljudima je očajnički potrebna pomoć i požalit će se svakom tko ih želi saslušati. Spremni smo čak izdvojiti značajnu svotu, kako bi platili drugima da nas saslušaju i pokušaju riješiti naše probleme. Smatram da svatko tko misli da ne može sam, treba potražiti stručnjaka koji će ga saslušati i savjetovati ga što da radi. To nije nikakva sramota, dapače, to je itekako korisno i učinkovito. Možda nisam bila korisna u mjeri u kojoj bi toj ženi stručnjak savjetovao što da čini, ali nakon prvotne zbunjenosti osjećala sam se dobro.

Sa lica gospođe nestao je onaj grč, otišla  je bez suza, sa laganim smiješkom na ustima.

Nisam učinila ništa spektakularno no opet male stvari čine sukus života.

Zato, zastanimo i  saslušajmo, jer u konačnici svi želimo isto.  Da nas se voli, sasluša, razumije… A to ne bi trebalo biti teško, zar ne?

Rosie Kugli

Midas

Ostavite komentar