Sjećate li se djevojčice, ili dječaka u sebi? Djeteta koje je trčalo, plesalo, smijalo se bilo gdje, gdje god mu se prohtjelo, prije nego im je netko rekao da šute, da su preveliki, preglasni i da je sve to previše?
Dijete koje nije ni znalo što je vaga sve dok mu netko nije rekao da njegova veličina nije u redu.
Dijete koje je normalno jelo – prije nego mu je netko dao kilometar dugačku listu „loše“ hrane i uplašio ga hranom?
Rođeni smo u tijelima koja smo voljeli. Tijela su nas fascinirala. Naučili smo trčati, skakati, plesati, bez razmišljanja o tome kako izgledamo dok smo to radili. Naš odnos sa hranom bio je lagan, radostan i čaroban.
Rođeni smo u tijelima koja su znala jesti. Znaju što trebaju i kad im treba. Znaju zbog čega se osjećaju najbolje, a što im smeta i instinktivno se žele kretati i osjećati se dobro.
Ali polako sve se mijenja. Slušamo kako se ljudi šale na račun debljanja. Slušamo kako govore za druge da su debeli i da trebaju smršavjeti. Upozoravamo na „brzu i lošu“ hranu, jer od tog ćete se udebljati, kao da je to nešto užasno loše i nešto čega bismo se trebali bojati.
Govore nam da smo ono što jedemo, kao da smo dobri ili loši, s obzirom na hranu koju smo taj dan pojeli.
Počinjemo kritički gledati svoje tijelo i sebe. Počinjemo učiti da hrana tješi i počinjemo ignorirati poruke koje dobivamo od svog tijela.
Djecu u nama gurnuli su u stranu. Postala su sve tiša. Prestajemo im vjerovati i na kraju to dijete postane zaboravljeno.
Odjednom, ona radost i čudo s kojima smo se nekada gledali u ogledalu, zamjenjuju osjećaji gađenja, nepovjerenja i srama. Osjećamo se frustrirano, obeshrabreno i zaglavljeno. Umjesto radosti, ostajemo zaglavljeni u transu i kritikama, te jurimo za popravcima i želji da sve to nestane.
Molimo i čekamo dan kada ćemo napokon smršaviti i svi naši problemi će nestati. Iščekujemo dan kada ćemo stati pred ogledalo i osjećati se kao što smo se osjećali prije nego nam je svijet rekao da naša tijela nisu prikladna, te su nam uz to dali tisuću čudotvornih rješenja od kojih ni jedno ne djeluje, već samo pogoršava stvari. Jer ako samo pogodimo tu pravu težinu, hranu, vodu, dizanje, vrijeme trčanja, udaljenost, konačne ciljeve, i držimo ih se, tada ćemo biti sretni i zdravi. Tada ćemo živjeti „dobrim“ životnim stilom.
Trudimo se, mučimo. Većina provede čitav život pokušavajući, ali neuspješno. I što je na kraju od toga bilo zdravo? Ništa.
Programirani smo da lovimo sreću, da lovimo zdravlje, no gdje je u svemu tome nestala sreća? Gdje je nestalo zadovoljstvo?
Ciljevi koje si postavljamo isključivo su oni koji se mogu vidjeti u ogledalu ili vagi.
Ipak, takve stvari mogu slomiti naše raspoloženje, naš unutarnji mir i našu sreću. Zaboravljamo što osjećamo, što trebamo. Trebamo biti dobri, uspješni, slijediti pravila, i izvana dobro izgledati.
Što kada to postignemo? Jesmo li sretniji? Bolje osobe? Zdraviji? Ne!
U stvarnosti, to vas psihički ubije, Jer čak i nakon što smršavite, vodit ćete rat između onog, što jesti, smijem li to jesti i zašto ne jesti.
Kad malo bolje razmislimo, sve je to otrovno po nas, i našu psihu. Jer umjesto samopouzdanja, dobrote i suosjećanja, ograničavamo sami sebe pod svaku cijenu.
Bez obzira na težinu, vaše se tijelo treba osjećati sigurno, mirno i usredotočeno. Briga o tijelu nikada ne bi trebala biti povezana sa patnjom, mukom i kažnjavanjem.
Ako bolje razmislimo, prema sebi bi se trebali odnositi onako kako vjerujemo da zaslužujemo da se prema nama ponašaju, a sigurni smo da se želimo osjećati zdravo, sretno, dobro u svojoj koži, ugodno u odjeći koju nosimo, mirno i ispunjeno. Stoga, prestanite kažnjavati sami sebe.
Zdrav život ne bi smio otežavati svakodnevni život.
Odbacite pravila i ograničenja. Odbacite planove i ciljeve te popise i obaveze, patnje i borbe, strah i nepovjerenje. Zamijenite ih za ljubav, samoprihvaćanje, ljubaznost, suosjećanje prema sebi. Upoznajte sebe kako biste mogli shvatiti što se događa unutra, u vama te zašto ostajete zaglavljeni u obrascima koji vam ne služe. Vratite se tom malom djetetu, onom koje se dobro osjećalo, koje je mislilo da je super-heroj, prije nego ga je svijet naučio da se boji i da se ne uklapa.
Recite svom tijelu da ga volite i slušate i obratite pažnju na to kako se osjećate, fizički i mentalno, prije i nakon što jedete.
Što više volite i poštujete sebe i svoje tijelo, više ćete se osjećati ugodnije, smirenije i napokon ćete moći čuti što vam vaše tijelo govori. Prepoznati ćete znakove gladi i sitosti. Emocije više nećete zatrpavati hranom već ćete napokon upravljati njima.
Što više ćete biti mirniji, to će se vaše tijelo početi ponašati prirodno i početi liječiti. Tada zdravlje i sreća imaju priliku napredovati.
Stoga nemojte putovati do mjesta za kondiciju i mršavljenje, otputujte natrag do mjesta u vama, gdje se nalaze ljubav i povjerenje.
To malo dijete sa početka priče, to dijete je još uvijek tu, voli vas i divi vam se te zna na što ste sve sposobni.
Ono je još uvijek u vama i trebate jedno drugo!
Ana-Marija Karakaš
