TURIST

Primijetila sam da smo svi mi vrlo hrabri kada prijeđemo granice „Lijepe Naše“ te se usudimo nekako više uživati u nekoj drugoj državi nego kod nas doma. Jeste li se u posljednje vrijeme usudili stati nasred ulice i tražiti nekoga da vas poslika pored nekog spomenika kulture dok u jednoj ruci držite suvenire, a u drugoj sladoled? Odgovor znamo, niste.

Kako to da se ne usudite biti turist u vlastitom gradu?

zg

Neprestano slušam ljude oko sebe kako vole putovanja i jedva čekaju sjesti na avion i otić što dalje od ove „primitivne države“. Da su neke stvari lošije posložene u državi, jesu, ali to nas ne smije zaustaviti da uživamo i da si sami napravimo tako da na kraju dana onako ispunjeni legnemo u krevet i poželimo ponovo otići na izlet u grad u kojem živimo.

dolac

Nismo ni svjesni koliko toga imamo za vidjeti, koliko ulica nas okružuje, i iako smo sto posto sigurni da znamo koja je ulica gdje, pretežno kada nas netko zaustavi i upita kako da dođe do negdje, shvatimo da nemamo pojma, čuli smo za nju, ali nismo se nikada potrudili uzeti kartu grada i obići sve te ulice za koje ste čuli, a niste ih vidjeli.

Možda nekome postoje bitnije stvari od pronalaženja ulica u gradu, ali ruku na srce vrlo smo si bitni kada dođemo u Pariz i već prvi dan zapamtimo sve ulice, a realno nemamo pojma kako se zove ulica paralelna onoj gdje živimo.

Manje-više svi pogledamo lokaciju u „Google-u“ kada nam je potrebno i isto tako vrlo brzo zaboravimo.

Od kad sam se doselila u Zagreb, imala sam potrebu njuškati okolo.

Sjela bi na bicikl, trčala, šetala, rolala se i kako sam gotovo svaki dan negdje u pokretu počela sam mijenjati rute tako da sam nasumično birala, sto puta se izgubila, ali i brzo povezala uličice, prečice, stazice.

Nisam praznovjerna, ali imam neki glupi osjećaj kada idem istim putem da je sve nekako duže i teže, zato svaki puta skrenem tamo gdje još nikada do sada nisam bila.

Ne možete ni zamisliti koliko sam prekrasnih mjesta otkrila, doživila, i sve to manje-više sama, jer zaista je teško naći nekoga tko će vas pratiti u vašim neutabanim stazama.

Jako malo ljudi oko mene je hrabro za istraživanje, za avanture i izlete ‘ruksak na leđa’, kartu u ruke pa gdje stignemo.

sljeme

Od kad znam za sebe idem na Sljeme planinariti, u zadnje vrijeme to se podiglo za ljestvicu više pa trčim uzbrdo koliko mi noge izdrže. Manje više istim stazama, Lagvić pa gor,Tunel pa gor, Himper pa gor, no kako sam avanturist koji spada u kategoriju onih „tko preživi pričat će“ počela sam istraživati Sljemensku kartu i lagano skretati sa uobičajenih puteva. Bilo je uganutih gležnjeva, izgrebanih nogu, konstantno padanje šećera u krvi, suze i klasično „ja više ne mogu“!

Dovela sam se do toga da me sramota ako ne prelaufam minimalno 20, tijelo sam dovela do lude kondicije, ali i otkrila sam nešto novo, nešto što mi nikada nebi palo na pamet, da Sljeme može biti takav raznoliki luna park. Da li da spominjem spoj čovjeka i prirode, fenomenalni prizori koji kao da gledaš neki „screensaver“, čarobno!

gg

Spustimo se malo niže, sjednite na svoje bicikle, romobile, šetajte između ostalog, skrenite u neku drugu ulicu već danas kada krenete na kavu u grad. Otkriti ćete tako fora detalje za koje ste možda i čuli negdje, ali niste imali pojma da se to nalazi baš tamo gdje ste vi sada. Ispunite si one želje koje nosite od malena, utrpajte sokiće i sendviće u ruksake, uzmite sprej protiv komaraca (ima ih ko korova) i organizirajte si izlet na mjesta na kojima nikada niste bili, a nalaze se u vašem gradu.

kroz-grad

Vozim se neki dan biciklom kroz svoj prekrasan Zagreb, vjetar mi miluje lice, u zraku miris cvijeća i asfalta koje je sunce cijeli dan neumorno grijalo, spustim noge sa pedala i raširim ih široko od bicikla, onako da više letim nego što vozim, raširim osmijeh i pomislim kako je lijepo u ovom gradu. Nastavim pedalirati i shvatim da sam u svojoj zezanciji stvorila kolonu iza sebe, brže krenem pedalirati po biciklističkoj stazi, uozbiljim se jer sam dio prometa i zaustavim se na crveno svjetlo na semaforu.

Pošlihtamo se nas pet- šest jedan do drugoga, odmjerimo onako od oka snage i bicikle, a iznad nas lebdi neki nevidljivi oblak pun pozitive i zdravog sportskog duha.

Upali se zeleno, čujem nečujno turiranje bicikla, i odjednom svi daju gas i svatko ode na svoju stranu.

Podsjetilo me sve to na ludu vožnju po Parizu, kada sam rentala bicikl i već prvi dan izpedalirala preko 40 km i kažem sama sebi, osjećam se kao turist u vlastitom gradu, okinem selfie ispred Hnk-a i nastavim vožnju prema zračnoj luci, volim loviti fotićem avione i pitati se od kuda baš taj avion dolazi i koliko turista je pobjeglo iz svog grada da bi došli u Zagreb?

bicikl

P.S. Jeste li ikada poželjeli nekome pokloniti za rođendan putovanje?

Ja jesam! Otišla sam malo prije ponoći na Zrinjevac, postavila na klupu pored Paviljona pjenušac, tortu, balone i svijeće, ostavila slavljeniku poruku u stanu:

„U 23.45 te čeka taxi ispred kuće, uđi u njega, dovest će te do mene“

U ponoć je došao, nekoliko turista koji su sjedili u parku su došetali do nas da pitaju što slavimo, kao naručeni počeli su pjevati rođendansku čestitku, otvorili smo šampanjac, nazdravili, osvrnuli se oko sebe, izgledalo je kao da smo negdje daleko od doma u nekom drugom gradu.

Usudite se i vi otputovati par metara od svog doma i usudite se uživati kao da ste bilo gdje na svijetu!

SRETAN PUT želi vam vaša Ana Kramarić

Autor fotografija: Ana Kramarić
Sva prava pripadaju autoru. Zabranjeno korištenje fotografija bez izričitog pisanog odobrenja autora.

Midas

Ostavite komentar