Što uopće znači biti narcisoidan? Što potiče ponašanje narcisoidne osobe? Što im daje osjećaj više vrijednosti?

Najvažnije karakteristike narcisoidnog poremećaja ličnosti (NPD)su ‘grandioznost, potreba da mu se drugi dive i nedostatak empatije’. Postoje dvije glavne vrste narcizma. Grandiozni narcisti pokazuju osjećaj više vrijednosti i često se doimaju arogantnima. Ranjive narcisoidne osobe također imaju veći naglasak na sebi, ali im je potrebno više uvjeravanja i zavisti drugih osoba. Obje vrste narcista imaju nešto zajedničko, a to je njihova jaka sklonost da se uspoređuju s drugima. Graddiozni narcisti (otvoreni) mogu osjećati potrebu da druge spuste u odnosu na sebe ili sebe smatra zaslužnijim, ranjivi narcist se može uspoređivati s drugima kako bi se prikazao kao viktimiziran ili očajan da dobije ono što netko drugi posjeduje.

Svi posjedujemo kritični unutarnji glas, kao destruktivni misaoni proces koji se oblikuje na temelju bolnih iskustava. Ovaj okrutni unutarnji trener kontrolira negativni razgovor koji se odvija unutar našeg uma. Dok je za mnoge od nas, naš kritički unutarnji glas često samouništavajući, spuštajući nas, napadajući, vrijeđajući i potkopavajući nas, on također može biti samozadovoljavajući i samozapaljiv, kao i neprijateljski, sumnjičav ili odbijajući druge.

U narcisoidnim pojedincima, prevlast njihovih kritičnih unutarnjih glasova usmjerena je na druge i stavlja druge dolje da bi se oni sami osjećali bolje. Ako suradnik dobije promaknuće, možda misle da je on takav prevarant. Mogao bi raditi dvostruko više nego što sada radi.
Osim glasova za usporedbu, narcisoidne osobe mogu jednostavno imati misli o tome da trebaju biti posebni ili žele dodatnu pozornost ili pohvale:

• Ne gubi vrijeme na druge ljude. Učini nešto kako bi te pogledali.
• Zar ne mogu vidjeti kako su posebni? Važniji su od bilo koga drugog ovdje.
• Njihovo mišljenje je najvažnije. Trebali bi samo vas slušati.
• Kako se usuđuju da ne obrate pažnju na njih! Mora da su glupi.
• Zaslužuju najbolje.

Iako se često raspravlja o tome da li ti tipovi misaonih procesa proizlaze iz dubljeg osjećaja nesigurnosti ili izlaze iz inherentno napuhanog osjećaja sebe, postavlja se pitanje zašto narcisoidne osobe treba uopće slušati te glasove. Što je na kocki ako ih ignoriraju? Koji osjećaji mogu nastati?

Svaka osoba koja se bori s narcisoidnimporemećajem i koja je bila voljna istražiti ovo pitanje, opisuje sličan odgovor. Ako se ne osjećaju posebno, ne osjećaju se dobro. Oni se slažu s crno-bijelom idejom da, ako nisu veliki, nisu ništa. Nije dovoljno biti kao i svi drugi. Jedna žena koja je došla na radionicu dr. Lise Firestone izjavla je da je svaki put kad je ušla u sobu punu ljudi, obišla sobu uspoređujući se sa svakom osobom. Kada je istraživala korijene tog ponašanja, sjetila se da ju je majka uvijek uspoređivala s drugim djevojkama i govorila joj da je najljepša.

Nedavna studija pokazala je da je narcisoidnost kod djece predviđena precijenjenošću roditelja, a ne nedostatkom roditeljske topline. Zanimljivo je da je upravo suprotno vrijedilo za samopoštovanje, koje je predviđala toplina roditelja, a ne precijenjenost roditelja. Roditelj koji djetetu nudi poseban tretman, nadogradnju ili lažnu pohvalu nije nužno prenošenje prave ljubavi, topline ili brige za dijete. Možda čak kompenziraju nedostatak tih osjećaja prema djetetu. S druge strane, oni možda grade dječju narcisoidnost, ali najvjerojatnije ne čine ništa kako bi podržali autentičan osjećaj djeteta za sebe ili zdravu razinu samopoštovanja.

Dakle, kako osoba s narcisoidnim osobinama može izazvati ovaj napuhani, ali prazan osjećaj sebe? Mogli su najprije dobiti kritične unutarnje glasove u svojim glavama. Oni mogu prepoznati kada se taj “glas” počinje uvlačiti sa nadmoćnim komentarom, kao što je pogrdna uvreda o nekome s kim se uspoređuju. Oni mogu početi gledati na taj glas kao na vanjskog komentatora, umjesto da ga prihvate kao svoje pravo gledište.

Ono što mogu upotrijebiti za suprotstavljanje narcisoidnosti je suosjećanje. Prihvaćanje suosjećanja za vastitog sebe i poučavanje naše djece tomu vjerojatno je najjača karta za brobu protiv narcizma. Za razliku od samopoštovanja, samo-suosjećanje nije povezano s narcizmom, velikim dijelom zato što se samosjećanje ne temelji na samoevaluaciji. Umjesto toga, to je praksa da budemo ljubazni prema sebi, tretiramo sebe onako kako bismo bili prijatelji.

Prema dr. Kristin Neff, vodećem istraživaču o toj temi, samo-suosjećanje uključuje promišljeni pristup našim mislima i osjećajima. Svjesnost nas uči da se ne previše vezujemo ili pretjerano identificiramo s mislima, osjećajima ili kritičnim unutarnjim glasovima koji mogu prevladati.

Za ljude koji pate od narcisoidnosti, suočavanje sa stvarnošću može biti bolno, jer sam narcizam nudi nadoknadu za stare, bolne osjećaje, često od toga da im se ponudi nagomilavanje, ali bez stvarne supstance i njege. Oslobađanje od tih osjećaja izaziva prijetnju i neizvjesnost. Rano u svojim životima, nešto ih je naučilo da nije u redu biti samo svoj, tako da će vjerojatno morati biti hrabri u svojoj spremnosti da se vrate, izazovu i razlikuju se od destruktivnih stavova koji su oblikovali njihov osjećaj identiteta. Kako prolaze kroz ovaj proces, samo-suosjećanje može biti moćno oruđe koje pomaže u shvaćanju prošlosti i utišavanju unutarnjeg glasa koji pokreće narcisoidnost.