09.07.2017. – Prošli tjedan sam se svađala s kišom. Zašto pada baš kad ja nemam kišobran, i to tako jako, zar nije mogla barem onako lijepo sipiti, a ne pljuštati kao da me kažnjava, šta sam joj ja kriva? Što sam ja više bila ljuta, ona je jače padala. A ja nikada nisam imala strpljenja čekati da prestane, uvijek sam žurila pokisnuta bez kišobrana osim kad sam bila sa svojim dedom. Deda je bio moj smiraj, moja mirna luka. Isto tako je padala kiša i grmilo je na sve strane, a moj deda i ja smo se sakrili pod staru vrbu i čekali da prestane. Nismo pričali, on nije bio čovjek od puno riječi. Tako smo bili u tišini, bez riječi, zvuk grmljavine, miris kiše, deda i ja,  i bila sam neizrecivo sretna, savršenstvo uhvaćeno pod starom mokrom vrbom. I danas volim stare vrbe, koje znaju tajnu života, onog savršenstva kad je čovjek sretan i dok pada kiša. Ee fališ mi deda, fališ mi kad pada kiša, kad dolaze obavijesti u plavim kovertama, kad me život šamara i kad ne znam na koju stranu da se okrenem, ali nada je ostala i vjera u meni, ona koju si ti posadio….i stara vrba…

Ana Mišić