SEX I GRAD I ILUZIJE

Neku večer u našem malom domu u Istočnom (kontroverznom) Harlemu povela se žustra rasprava.

Teme su bile životne naravi, a kada se u prostoru nađu dvije dominantne ličnosti katkada suprotnih stavova vatromet je neizbježan. Ovoga puta nije bilo riječi o vatrometu za već dobro poznati američki praznik, Dan nezavisnosti iliti 4th of July. Naime moj cimer, prijatelji i sada već, slobodno mogu nadodati, njujorška obitelj, Simeon Mishev proteklih je nekoliko tjedana opetovano počeo iznositi argumente protiv života u Velikoj Jabuci. Gužva, previsoka stanarina, prljave ulice, bučno susjedstvo, prenapučenost, u globalu nezadovoljstvo sa svih strana. New York mu je dozlogrdio i postao sve samo ne čarobno mjesto za život. Unatoč tome što sam pokušao razumjeti njegove stavove, prije svega jer je na Manhattanu i oko njega proveo 9 godina, moje šestomjesečno iskustvo bilo je i više nego pozitivno. Je li razlog tome možda činjenica da još uvijek New York doživljavam kao čarobni grad Oz, grad koji je negdje iza duge gdje se sve odvija kao u filmovima, ili je Simeonov stav iznimno realan, ili pak ono treće, čega se i sam pribojavam, a to je da ga je New York učinio ciničnim, ne samo New York nego život u potpunosti? Mišljenja sam da je da je istina negdje na pola. Simeon se nije u potpunosti složio s činjenicom da sve ovisi kako stvari gledaš i iz koje perspektive. Osjećao sam se pomalo čak i uvrijeđeno kada je istaknuo kako se moje iskustvo življenja na njujorškom tlu ne može mjeriti s njegovim, gotovo desetljećem života na ovom ludom otoku. Priznajem, u pravu je kada tvrdi da još uvijek ne poznajem dovoljno život. Možda ne poznajem, zasigurno još uvijek učim, ne samo o gradu već i o sebi. Moji argumenti su pali u vodu. Njegovi su bili puno snažniji: devet godina života u ovom gradu definitivno ostavi traga.

ny

Veze, prijateljstva, posao, borba sa životom, nostalgijom, životnim situacijama i tragedijama kockice su mozaika koje su se uspješno ili neuspješno slagale svih ovih godina u životu mog prijatelja. Kada izgubiš člana obitelji, ostaneš bez posla ili se pak nađeš usred ljubavnog brodoloma grad je u stanju dodatno te pritisnuti i otežati ionako već tešku životnu situaciju. U tom trenutku 5. Avenija, Central Park, Empire State Building, Bruklinški most, rijeka Hudson, muzeji, ulice, ljudi, velebne građevine, trendi restorani i sve ono što grad nudi na dlanu, postanu irelevantni čimbenici koje u svakodnevnoj jurnjavi zvanoj život više niti ne doživljavaš.

ny3

Tijekom rasprave moja je vizija grada u trenu poprimila oblik balona nastalog od sapunice, toliko krhkog da je bilo samo pitanje jm2sekunde kada će nestati. Ne znam jesam li više bio uvrijeđen svim navedenim ili pomalo tužan. Grad je to kao i svaki drugi na ovom svijetu i teško da ćete moći zadovoljiti u potpunosti. Sve je to jedna velika iluzija koju su Amerikanci vješto upakirali kroz mnogobrojne televizijske serije i filmove. Grad koji nikada ne spava, grad u kojem je svaka ulica filmska scena, grad mode, grad ovoga, grad onoga, ali i grad izgubljenih duša, grad beskućnika, grad u kojem si stranac i u kojem se u isto vrijeme osjećaš kao da si doma. Njegovi argumenti redali su se jedan za drugim i moje iluzije uništavali. Onaj sanjar koji je vjerovao svim svojim osjetilima u ovaj grad i život u njemu lagano je kopnio u meni poput onog posljednjeg snijega u veljači. Nisam mogao ne zapitati se hoću li i ja jednoga dana ovako govoriti o New Yorku? Jeli ovaj grad uistinu komadić koji je toliko poseban i toliko specifičan da jednostavno čovjeka pretvori u totalnog cinika? Pribojavao sam se svega. Snovi su se topili, iluzije su se poput ledenjaka pod naletom prvih sunčanih zraka polako pretvarale u odvratnu bljuzgu. Večer smo okončali u šutnji, naravno neugodnoj, jer iako sam znao da je u pravu, borbeni duh u meni nije mogao ostati miran i promatrati sa strane kako gubim bitku. Moj pokušaj argumentiranja pao je u vodu, ne zato što nisam imao konkretne argumente, već zato što je moja uzrujanost uzela danak i moj engleski s kojim sam još uvijek pomalo na Vi jednostavno je počeo zapinjati. Prepustio sam bitku, ali ne i rat. Kao što sam naveo istina je negdje u sredini i tako je elastična. Sve ovisi kako, kada i gdje se nalazimo, odnosno naša svijest i duh.

Simeon Mishev jedna je uistinu izuzetna, ali tvrdoglava osoba. Poput starijeg brata ili svojevrsnog spasitelja jednostavno je uletio slučajno u moj život. Još uvijek prije spavanja uputim zahavalu za sve dobro koje se našlo na mom putu. Heroj i prijatelj. Nikako drugačije ne mogu okarakterizirati tog lika koji mi je u kratko vrijeme toliko prirastao srcu, pružio mi pomoć i uveo me u svijet prijateljstva te proširio krug poznanstava. Uistinu me fascinira kako je sudbina čudna stvar i kako su njezini tragovi već odavno upisani u tvojoj knjizi života. Pitanje je tek samo vremena i mjesta, ključna stvar je ponavljam stanje duha. Kada je duh spreman onda se sve odvija onako kako treba. Jesam li ja bio spreman za ovaj grad? Nisam. Jesam li znao što me čeka? Djelomično, no nikada dovoljno. Ali ipak u nekoj dubokoj podsvijesti nešto mi je govorilo, guralo naprijed i dovelo do svega ovoga tu gdje jesam – pet blokova od Central Parka, i još nekoliko od Metropolitan muzeja, iza ugla mi je Park Avenue i ludi promet koji je postao moja neizbježna noćna kulisa. Ipak uvijek postoji ono pitanje – Je li to dovoljno? Simeon je te večeri posijao zrno sumnje u moje srce. New York je ponovo postao predmetom analize. Moram priznati rasprava me držala budnim dosta dugo i potaknula me na razmišljanje o New Yorku i životu općenito kao i mojim razlozima dolaska ovdje. Iako sam argumentirano naveo kako mjesto boravka nema veze s životnom radošću i ispunjenošću, pomalo sam se osjećao licemjerno. Zašto? Vrlo jednostavno. New York je za mene predstavljao sreću, život i slobodu i to iz mnogo razloga, koje ću nadam se jednoga dana nadugo i naširoko pojasniti. Ali da, upravo ovaj mali otok u meni je dugo vremena pobuđivao neopisivu radost. Vrteći se u krevetu, što od sparine, a što zbog razmišljanja, nisam mogao ne zapitati se koliko je zapravo sve ovo što me okružuje iluzija koju sam stvorio ili je stvarnost?

ny4

Možda jesam na početku i možda nemam previše iskustva u svemu, i da možda sam kroz protekle godine ”tovljen” Seks i gradom, Doručkom kod Tiffanija, Vragom i Pradom, Vogueom i stepenicama Metropolitan muzeja, Tračericom i inim drugim podražajima koje je zapadnjački svijet vješto upakirao u odlično prodavan proizvod. I da priznajem, očekivao sam trenutke trčkaranja po gradskim ulicama i dozivanja taksija, ispijanja koktela na fenomenalno uređenim krovovima nebodera s bolesnim pogledom na moju ludu džunglu. Pića su se ispila, taksi dozvao, žuljevi nabili u skupim cipelama, no daleko je to od onoga što smo imali priliku gledati 90-ih. Rijetko si tko može priuštiti život u elitnom dijelu grada, cipele od 500,00 dolara i to radeći jedan posao, po mogućnosti pišući kolumnu o seksualnim eskapadama svojih prijateljica. Da, živim u istočnom Harlemu, u četvrti u kojoj dominiraju afrički Amerikanci, gdje glazba trešti dugo u noć i osjećam se kao da se nalazim u onoj parodiji ”Pazi se dok ispijaš juice u crnačkoj četvrti”. Djevojke povećih oblina u oskudnim krpicama obračunavaju se nasred ulice u kasnim noćnim satima zbog alfa mužjaka koji svoju muškost nije mogao, a ne podijeliti s ostatkom stanovnica 117 ulice. Bez obzira na sve ovaj grad i dalje u meni pobuđuje isto ono uzbuđenje koje je bilo prisutno u prvim danima (nakon što sam jastuk natopio suzama), no jedna je jasna stvar, dragi moji, prvenstveno, drage moje, car (Carrie Bradshaw) je gol.

Mit o djevojci u ”manolicama” je davnih dana postao prošlost, a duh izgubljene Bradshaw još uvijek možete sresti u djevojkama njujorških ulica koje kao i ja pokušavaju živjeti modu na svoj način. U početku sam tragao za njom, vapio za oduševljenjem, stilski skockanim djevojkama. Tu i tamo koja bi iskočila, ali ne tako često. Serija na kojoj smo svi gradili nekakve ljubavne ili životne iluzije je samo serija s izmišljenim likovima. I naravno duboko, duboko u sebi toga smo svjesni. Nitko od nas, uključujući i mene koji imam privilegiju življenja na ovom otoku, ne stigne svakoga dana jesti u restoranima i mijenjati odjeću svakih pet minuta. Međutim kada je riječ o ljubavnim zapletima i situacijama, one su dobrim djelom stvarne. Kada je riječ o realnosti i životu generalno, ne! Svatko tko je ikada pomislio da se u New Yorku živi kao u serijama u krivu je ili je daleko od realnosti. Da, znam mnogi će reći kako moje fotografije pokazuju suprotno. Da istina, zabavljam se i katkada uživam, ali isto tako živiš sto na sat jer pokušavaš pomiriti svakodnevne kućanske obveze, društveni život i posao. Toga u serijama nema. Carrie ne kuha, Samantha ne pere rublje. Citirat ću meni osobno dragog novinara i veoma uspješnog modnog znalca Grgu Zečića koji mi je davnih dana razbio iluzije Seks i grada: ”Ta četvorka samo priča. I kupuje dizajnersku odjeću. Pogotovo Carrie. Iako de facto ne radi. Ne samo što žene uči da lete za krivim frajerom, već im zabija prst u oko svojim životnim stilom koji je doveden do apsolutnog apsurda. Nitko na Manhattanu ne skakuće u suknjama od tila sa šeširićima na glavi u Gaultierovoj majici na prugice.”

Grgina tvrdnja je djelomično točna. Postoje djevojke koje trčkaraju u skupocjenim odorama, samo što ispod ruke nose uvijek nešto ”vintage”. Ne nije riječ o torbici, riječ je o gospodama u pozamašnim godinama. To su naše Carrie novoga doba. Oni koji prate hrvatsku scenu, znamo ih kao Ave, Simone i ine druge, no ove Njujorške to rade na malo sofisticiraniji način, ipak jednako bljutav. Mi, restoranska djeca, kada ugledamo takav ”zamaman” par, volimo istaknuti kako je baš lijepo vidjeti djeda i unuku na večeri. Gadljivo, ali istinito, i ne tako daleko od hrvatske stvarnosti. Dakle Carrie Bradshaw, modna ikona, kolumnistica ili je bila sponozoruša ili tek izmišljeni brand New Yorka? Kako god bilo, ja je i dalje jednako volim. Možda u ovom svom izlaganju pomalo poprimam oblik licemjera i zasigurno će neki reći kako sam kontradiktoran jer sam toliko vapio i cvilio za ovim gradom, ali dragi moji, iluzije su jedno, a stvarnost drugo, no ne znači nužno da moraju biti u potpunom raskoraku. Ja još uvijek svoj New York doživljavam kao ogromnu planinu. Vrh vidim kroz maglu, a put do samoga kraja je dug, uzbudljiv i katkada trnovit. Ja sam tek na početku. Jesam li spreman ili ne na nove izazove, još uvijek ne znam. Odgovaram na njih kako dođu. Uspinjem se i osvajam svaku ulicu i aveniju ovog ludog grada koji me svakoga dana iznova oduševi i iznova razbjesni, okupa kišom i opeče suncem.

ny2

Svatko od nas ima pravo na vlastiti doživljaj i iskustva. Na koncu je važno da iz njih izvučemo ono najbolje za nas. I da, televizijske serije jesu mamac za sanjare i pune naša srca i glave nerealnim slikama koje malo kada imaju veze sa stvarnošću, ali ne mogu se ne zapitati gdje bismo bili kada barem nekada ne bismo sanjarili, kada u svakom od nas bi postojala luda Carrie ili Holly koja je obožavala doručkovati ispred očaravajućeg Tiffanijevog izloga? Snovi i katkada lude maštarije guraju nas kroz život, pokreću nas na stvaralaštvo, borbu. Mene su dovele do 117 ulice i Lexington avenije, niti malo glamurozno mjesto, ali moj novi dom. To je ipak moj New York u svoj svojoj biti, sa svim svojim manama i vrlinama, vedrinom i prgavošću. U isto vrijeme ga obožavaš i mrziš, katkada čak i proklinješ i jednostavno dolaziš do zaključka da grad to si ti, to ste vi, grad čine, rekao bi Siniša Glavašević, ljudi. Novi pak likovi u mojoj osobnoj sapunici učinili su ovaj grad dodatno ljepšim i posebnijim.

jm3

Josip Majer

Midas

Ostavite komentar