Mrzim Valentinovo.

Ne zato što se kralj ne sjeti kupiti mi ružu, niti zato što se osjećam pogođenom što nije kupio ‘pravi’ poklon. Nisam zahtjevna, zaboli me i za ruže i za poklone.

ŠteficaNemojte me krivo shvatiti, nije da ne volim cvijeće. Nisam cijepljena od uživanja u pažnji i poklonima. Ali mi je suludo da netko tko ružu ne kupi ni kad izlazim iz rodilišta, taj dan koji nije ni po čemu poseban za naše živote dolazi kući s cvijećem.

Moj je otac oduvijek majci nosio cvijeće, za ništa posebno, jednostavno mu je bila navika, kad je išao iz grada stao bi na placu i kupio buketić. U proljeće to su bile često đurđice, koje ona posebno voli. U druga doba tulipani, lijepe kate, frezije, zumbuli, gumbeki, kojekakvo je cvijeće umiralo na našem kuhinjskom stolu. Nismo ni bili nešto potkoženi, ali za cvijeće se uvijek našlo. Sad kad razmislim, cifra za cvijeće mora da je na godišnjoj razini bila ogromna. Ali tako se to radilo, nije bilo šanse da tata dođe iz grada i ne donese cvijeće. I daleko od toga da im je brak idealan, ali cvijeće je i dalje gotovo uvijek na stolu.

Ja sam, s druge strane, nekako uvijek nalazila frajere koji cvijeće ne cijene i nemaju taj običaj da ga nose kući, jednostavno ga nisu donijeli od doma. Iznimka nije ni moj kralj. No nisam ga upoznala kao sasvim mlada cura, ustvari sam se već debelo približila tridesetoj, pa sam do susreta s njim već i shvatila i preboljela da većini ipak nije normalno i uobičajeno kući dolaziti s cvijećem u rukama.
Od kralja sam cvijeće dobila tek nekoliko puta, dali bi se nabrojati na prste jedne ruke. No kad poklanja cvijeće, zna i koje i zašto. Prošli sam puta dobila kale za rođendan. Još ih pamtim, par godina kasnije, taj suptilan miris, njegov pobjednički osmijeh dok je ulazio u stan s kalama u jednoj i ručkom iz kineskog restorana u drugoj ruci. Zna čovjek što je ženi s dvoje male djece najvažnije: pošteda od kuhinje.

No na stranu cvijeće, ono zašto me iritira Valentinovo posve je praktične prirode. Na stranu isforsirani društveni pritisak, ‘pažnja’ koja jednima stvara presing a drugima podiže očekivanja, kralju i meni Valentinovo pada, posve slučajno, na godišnjicu veze. Da, to je taj dan kad mi je bilo dosta višednevnog obilaženja jednog oko drugog kao mačke oko vruće kaše, dosta kava uz konstantnu napetost, dosta iščekivanja hoće li se nešto napokon desiti, dosta napetog sjedenja u autu pred mojom kućom dok on prokrastinira prvi poljubac a tako je očito da želi nešto poduzeti.
Ja sam praktična ženska, nerviraju me neizvjesnosti. Na Valentinovo mi je pukao film, i kad mi je pred mojom kućom pružio ruku i rekao laku noć, ja sam ruku prihvatila, povukla ga sebi i poljubila ga uz riječi: ‘E jesi smotan.’ Zaslužio je, jebiga. To je bio taj dan koji smatramo početkom naše veze.

Valentinovo je krivo što nikad ne možemo u kino ili kazalište za godišnjicu, jer je gužva nehumana a karte za sve dobre predstave rasprodane tjednima. Zauzeti su i termini za wellness za parove, restorani su prepuni, a svaka ženska na cesti u ruci ima barem jednu crvenu ružu. Ne, neću fakin ružu na Valentinovo. Ni bombonijeru.

Jedino čemu koristi to Valentinovo je, ako mene pitate, nemogućnost da zaboravimo godišnjicu veze. Jer, nismo patološki vezani uz datume pa smo i godišnjicu braka znali zaboraviti.

Kralj je, mora se priznati, ove, desete godine što smo zajedno, bio na visini. Moj me car odveo na ručak u vrhunski japanski restoran. Odabrao je termin za rezervaciju pomno, nakon uobičajenog vremena za ručak a mnogo prije večere. Jest, bili smo okruženi mahom obiteljima s većom djecom. Jest, bili smo pre-odjeveni za okoliš. Jest, slikali smo hranu ko najgori turisti (nismo postali na Instagram, barem ne odmah). Meni je bio prvi put da jedem japansku hranu, ali kralj me poznaje dobro. Bilo je prefino i predivno.

Nije me diralo što ne možemo u kino (a htjela sam ići), ni što jedemo ručak a ne večeru, bilo mi je dovoljno što djecu doma čuva netko drugi a ja jedem prefinu hranu i ne moram razmišljati što ću kuhati. Bilo mi je dovoljno za sreću što mu se oči cakle od ponosa što sam iz prve uspjela jesti štapićima (a i njega je baš lako usrećiti), što mi se svidjelo, što sam imala osmijeh od uha do uha i što mi se svidio njegov izbor hrane, koji sam mu prepustila jer nisam imala apsolutno nikakve ideje što bih naručila tamo. Uživali smo ko prasci.
Čak smo, usprkos tome što smo inače poprilično umjereni u jelu, nakon totalno dekadentnog ručka i još dekadentnijeg deserta, otišli u lidl i ko pravi pajceki uzeli politrenu čašu njihovog ludo ukusnog pudinga od vanilije, s namjerom da ju podijelimo navečer a djeci ne damo ništa. Uzeli bismo dvije, ali nije bilo ( #croatiantragedies ). Mi smo jednostavni ljudi, dosta su nam male stvari za sreću, kad sve ostalo funkcionira.

To bi ujedno nekako bio i sukus mog iskustva vezanog uz sreću, kako u poslu, tako i u vezama i životu općenito. Ako se potrudite da sve funkcionira, dosta su vam i male stvari za sreću. Ako na dnevnoj bazi stvari ne klapaju, nikakve dijamantne naušnice, Maldivi i vikendi u čokoladnom wellnessu, Gucci torbice i ostalo neće vam pomoći. Naravno, ugodnije je i ljepše moći si ih priuštiti nego ne, ali realno, ako stvari ne štimaju svaki dan, nekakvi skupi pokloni i putovanja samo su ono čime se popunjava praznina.

Midas

1 komentar on this article. Feel free to join this conversation.

  1. Azra 02/27/2015 u 8:28 - Reply

    Draga Stefice, predlazem da sama odes na wellnes. U kino. Na Maldive. Ispuni svoje zelje. Jer Kraljevi ne mogu sve ako nisu okrunjeni …
    Ne cekaj da te neko nekam povede. Kao sto nisi cekala poljubac vec si preuzela inicijativu …
    Kralj ce biti ponosan kad vidi da uzivas 😉

Ostavite komentar