Mojoj Majci…

Kažu kako je u ovom gradu potrebno živjeti 10-ak godina kako bi s pravom zaslužio titulu Njujorčanina.

ny2

Daleko sam od te titule, iako njujorške manire kupim šakom i kapom. Sjećam se svog prvog susreta s Times Squareom. Ogromne reklame, gužva. Na svakom koraku turisti i vreva i eklektična, posebna vrsta energije u zraku. Da, to je bilo moje viđenje New Yorka. Kao na filmu. Za moju pak domaćicu i za kratko vrijeme cimericu Marielu, Times Square je bio noćna mora. Ali izbora nije imala te je morala udovoljiti mojoj znatiželji. Mislim da ne postoje riječi kojima bi mogao opisati taj prvi osjećaj kontakta sa žilom kucavicom ovoga grada. Fotografije koje sam putem Facebooka objavljivao prvih dana novoga poglavlja možda najbolje opisuju New York u svoj svojoj punini. Uglavnom, Mariela je gunđala, a ja sam koračao uz taktove legendarnog Franka Sinatre pjevajući njegov fenomenalni evergreen New York, New York. Koračala je i Mariela uz mene, ali ne pjevajući, već proklinjući turiste uz dobru staru, masnu psovku na hrvatskom jeziku. Tu i tamo bi mi dobacila: – Upitat ću te za koji mjesec što misliš o gužvi na ulicama New Yorka. Bila je u pravu. Nije mi bilo potrebno mnogo da poželim zaobići Times u velikom luku. I moram priznati da se dogodilo vrlo brzo. Već u prvim tjednima traženja posla. Nakon što sam bezuspješno prvih mjesec dana odrađivao turneju po ulicama New Yorka i doslovno se gubio po avenijama i blokovima kao mali majmun, nabio nekoliko desetaka žuljeva i isplakao nekoliko litara suza te uz pokoji kilogram manje (na ovo posljednje se ne žalim) potraga je urodila plodom. Moj šarm je kompenzirao nedostatak iskustva i vrlo brzo nakon intervjua pozvali su me na moje prvo radno mjesto – BLT Prime – jedan od najboljih restorana u New Yorku. Niti sam znao što je to host niti što je BLT, a kamoli što ću raditi, najvažnije je bilo da je sam posao dobio i to istoga dana i da mogu nazvati svoje roditelje koji su umirali od straha i brige da neću imati za koru kruva i litru mlika…

E, sada dolazimo do ključnog djela. Istoga dana potrebno je bilo otići u Bay Ridge spremiti se i vratiti se natrag na otok. Ukupno je potrebno bilo nešto više od sat i pol za sve (nije uključivalo brijanje i tuširanje). Mislim si ja: – To je ništa. I naravno što se dogodi zaglaviš u vlaku, izgubiš se u Avenijama i nađeš se na Times Sqareu. Turista milijun. Slika od prije nekoliko tjedana ne izgleda niti malo primamljivo. Nema Franka, nema idile nema ljepote. Žuta najezda ljudi svugdje, a u zraku vidiš samo selfie štapove. Prokleti turisti – trčim i izgovaram na glas psovke koje mi padaju napaet (ma siguran sam da znate dobre stare klasike) probijam se kroz mase, tu i tamo okrznem nekoga torbom, popreko ga pogledam i nastavim se probijati kroz bojno polje 42. ulice. Bilborde više niti ne vidim. U bjesu poželim istrgnuti selfie štap i izmlatiti svakog tko se tegli ispred mene. Mislim si, prokelti kineski turisti. U prolazu, odnosno jurnjavi, krajičkom oka uhvatim ludog golog kauboja koji i dalje mlati po gitari dok se jedna pozamašna dama vješala po njemu želeći zabilježiti taj prekrasan trenutak. Ma mislim si, nabijem i kauboja i nju. Idioti. A zapravo nisu. Ljudi uživaju u lijepoj Njujorškoj kasnoj jeseni, a ja pokušavam preživjeti. Uglavnom u takvim trenucima spoznaš da te živo zaboli gdje si i što si. Kada bijes prevlada, a okolina fura svoj tempo teško da možeš kontrolirati frekvenciju svojih osjećaja, kao što preporučuju u ”Tajni”. Zaključak: Times Square i ja neslavno završili, a u mojoj knjizi njujorškog iskustva zabilježeno – prezirem gužve i turistička razgledavanja. Sljedeći put na slavnom trgu vjerojatno ću biti u ulozi Mariele, ukoliko me posjete moji prijatelji.

Drugi čimbenik Njujorškog života jesu rasporedi. Kada? Gdje? Kako? U koliko sati? Sve je u rasporedima, jurnjavi i tajmingu. Fascinantna je činjenica da taj maleni otok je toliko napučen i toliko katkada stresan. Gotovo svi prijatelji su ti 20-ak minuta udaljeni od tebe, a ipak je pravo čudo ako se u tri tjedna uspijete vidjet jednom. Stoga kalendari su dobra stvar. Jednom prilikom mi je moj dobar prijatelj Ozren rekao kako je shvatio da je postao Njujorčanin onoga trenutka kada je u svoj kalendar morao staviti podsjetnik: NAZOVI MAMU!

Uopće mi nije bilo jasno kako je moguće da se neko dovede u takvu situaciju. Nekoliko mjeseci poslije shvatio sam da rasporedi i jurnjava polako uzimaju danak. Sve mi je teže pomiriti dva svijeta, i imam nekako osjećaj da živim negdje između Andrijaševaca i New Yorka, dva toliko različita svijeta, dva mentaliteta življenja. U meni se još uvijek bore zajedno dječak sa sela koji se pokušava uklopiti u ovu cijelu gradsku priču. I nemojte me krivo shvatiti, ponosan sam na to tko sam i što sam, ali katkada još uvijek pomislim što bi bilo da nisam otišao, odnosno kako bi moj život izgledao. Te trenutke koji se dogode uvijek u podzemnoj željeznici uvijek naglo prekine teta spikerica s obaviješću da smo stigli na odredište. Ovoga puta nisam bio spreman napustiti vlak. Odlučio sam izaći na sljedećoj stanici jer nisam bio spreman otići doma. Moja kućica je bila prazna, a osim toga bila je nedjelja. Mislim da vam više ne moram pojašnjavati svoja nedjeljna raspoloženja. Ova je bila nekako posebno emotivna. Jedna od prednosti ili nedostataka New Yorka je ta da kada koračaš ulicama možeš skakati, pjevati, plesati, smijati se pa čak i plakati. Nitko, ama baš nitko te neće doživjeti niti sekunde. Zamislite da tako nešto radite u Vinkovcima? Već se vidim na terasi omiljenog nam kafića Jazza kako komentiramo takve spodobe. Jasenka, Ana, Damir, Jasna i moja malenkost umiru od smjeha. Ovdje sasvim suprotno. Nitko, ama baš nitko ne vajda za tebe. Svatko je zatrpan svojim problemima, u svojim mislima i nekada imaš osjećaj kao da putuješ u vlaku prepunom plastičnih lutki iz izloga. Neke čitaju, neke slušaju glazbu, a neke su pak utonule u san nakon napornog radnog dana. Moram priznati dobra stvar tijekom radnog tjedna, ali nedjeljom nikako…

ny3

Uvijek se vraćam zavičaju u trenucima samoće. Pitam se kako su moji prijatelji, što sada rade, kako izgledaju, jesu li se promijenili? Što rade moji roditelji? Zaokupljen vlastitim mislima shvatio sam kako sam prošao još jednu stanicu. Nije me briga. Nastavljajući dalje s analizama i mislima shvatim kako danas uopće nisam razgovarao s mamom. NAZOVI MAMU!!!! Ozrenova rečenica odzvanjala je u mojoj glavi. Ma jeli moguće da se dogodi da ja zaboravim takve stvari. Automatski suze su se strovalile poput vodopada niz moje obraze. Nedostaje mi. Iako znam da će me upitati jesam li jeo, ili kakvo je vrijeme i jesam li sretan, a ja ću biti iziritiran istim, jednostavno sam imao potrebu reći svojoj majci da ju volim i da mi baš nedostaje. Tada sam shvatio kako toj ženi koja mi je podarila život i usadila vrijednosti, za svog boravka u Hrvatskoj nikada nisam rekao da je volim, cijenim i poštujem, jer se u nas na Balkanu to podrazumijeva. To je notorna laž. Mislio sam kako sam puno puno osjećajniji. Zapravo jesam. No kada je riječ o izražavanju onih pravih osjećaja mali balkanac još uvijek čuči u meni. Izreći, volim te, pobuđuje osjećaj kao da te netko mokrom krpom opalio po sred lica. Neugodnost i nelagoda, pritisak u prsima, sve to pobuđuje te dvije prekrasne riječi koje je tako teško izgovoriti. Mama, volim te. Napisati je puno lakše jer sjediš sam u sobi i jedini zvuk koji čuješ jesu udarci po tipkovnici. Mama, nedostaješ mi. Tišina i dalje prisutna. Nedostaju mi naši razgovori, pretresanje seoskih aktualnosti. Nedostaje mi tvoja vriska i glasno pričanje, tvoji rasporedi koje uvijek vješto kreiraš tijekom tjedna. Nedostaju mi tvoja zanovijetanja kada se voziš sa mnom u automobilu, kada dođeš pozdraviti moje društvo i odlučiš ostati s nama i ćaskati, kada pretreseš moj ormar i pronađeš novu odjeću koju sam kupio. Nedostaju mi naše svađe i odlasci na nedjeljnu kavu kod kume Kaje. Nedostaje mi sve ovih dana.

Gospođa spikerica prenula me iz mojih misli. Vagon je bio gotovo prazan. Moj vid zamagljen od suza. Nasuprot mene sjedi dama u najboljim godinama. Dobaci mi osmjeh i veli: – Honey it is ok. We all have our days. It will be better. It is already better. Obrišem suze, pružim joj ruku i zahvalim se. Na putu do kuće u mislima se ponovno vratim u svoju ulicu, u Matije Gubca na kućni broj 69. zagrlim mamu i velim joj da je volim i da je neću zaboraviti nazvati. Poljubim je u uvijek rumeni obraz i okrenem se i zaputim natrag u 117 ulicu.

jm2

Mi ljudi smo katkada tako glupi i ne znamo cijeniti nešto dok ne izgubimo ili dok nas ne napusti. Neki od nas su sretni što su naši roditelji još uvijek uz nas i prate nas na svakom novom poglavlju. Neki od mojih dragih prijatelja tu privilegiju nisu imali. Ne možemo niti pojmiti što to znači jer smo blagoslovljeni činjenicom da su nas naše majke uvijek savjetovale i bile uz nas. Stoga dragi moji ne gubite vrijeme i nemojte se bojati osjećaja i izražavanja ljubavi u bilo kojem obliku, a posebno prema našim najdražima. Život nas natjera da ih uzimamo zdravo za gotovo, a isti taj život se okrene u trenu i nastupe promjene koje nekada niti sami ne možemo kontrolirati. Nekada djela pokazuju više nego riječi, ali dobar stari ”volim te” je moćniji od bilo kojeg poklona ili geste.

Ovaj post posvećujem uvijek pozitivnoj, glasnoj i veselo Katici Majer aka Kety. Znam da se svakoga dana budi s mišlju jesam li dobro. Odgovor je jednostavan. Jesam, mama dobro sam. Živ, zdrav, veseo, katkada tužan, nekada zbunjen. Živim život u svoj svojoj punini, daleko od vas, no uvijek tako blizu, u mom srcu…

Volim te…

Midas

Ostavite komentar