Miroslav Ćiro Blažević: „LJUBAV JE NAJVAŽNIJA NA SVIJETU!“

 

Ćiro: “Koncentrat talenta u hrvatskoj  reprezentaciji je takav da ja odgovorno tvrdim da smo najbolja reprezentacija na svijetu.”

Legendarni nogometni trener Miroslav Ćiro Blažević dao je veliki intervju za našu redakciju, u kojem tvrdi da je ljubav najvažnija na svijetu!

Koga biste voljeli imati u svojoj momčadi da možete: RONALDA, C.RONALDA, RONALDINHA, MESSIA?

To su tri veličine, a one  traju i dan danas, ali za mene nema dvojbe. Rekao bih Messi jer on je po mom sudu najbolji, bolji i od Maradone, i od Ronalda, i od Pelea i ostalih  velikana koji su kroz povijest očitovali svoju genijalnu nadarenost za nogoment. Nogometaši  koje sam spomenuo obilježili su jednu nogometnu epohu i donijeli joj  jednu novu dimenziju i interesantnost.

Koji je bio prvi osjećaj kada ste shvatili da ste 3. na svijetu?

Bio sam svjestan tog povijesnog događaja u sportu i bio sam ponosan na svoje dečke i na cijeli nogometni puk koji nas je pratio i slijedio. Svi smo mi osjećali zanos koji nas je pratio i to je bio dodatni motiv da napravimo rezultat koji smo napravili.

Kad gubite, kako dižete moral svojim dečkima? Uđete u svlačionu i što im kažete?

Sve ovisi o prilici, jer svaka prilika iziskuje adekvatnu intervenciju. Nekad vičeš, nekad gladiš tako da je vrlo teško definirati sve intervencije koje neki trener čini u poluvremenu. U svakom slučaju jako je bitno da uočiš sve pogreške koje su se dogodile u poluvremenu, a korigiraš individualno, na nekoga moraš vikati, nekomu moraš fino pristupiti. Kao jedan izbornik kojemu je povjerena jedna grupa, delikatna grupa zvjezda, prije svega moraš biti psiholog. Moraš  znati točno kakvog su dečki karaktera i koliko su u stanju primiti…

Koji su vaši rituali, imate li ih kad potonete u životu? Nama se čini, vječno nasmijan i optimističan Ćiro nema loših dana, to je nemoguće! Što Vas može razljutiti? A što rastužiti? Razveseliti?

Naše raspoženje ovisi o rezultatu, ako je rezultat dobar logično je da si zadovoljan. No iako rezultat nije pozitivan, čak i tada možeš biti zadovoljan. Zadovoljan si onda kada vidiš da je tvoja ekipa napravila učinak adekvatan njegovom kapacitetu i onda nemaš pravo tražiti više jer ne možeš očekivati da ćeš napraviti više. Vrlo je bitna ta filozofija koju mora imati svaki trener, vođa,  da otkrije dali su oni dali sve od sebe, dali su respektirali duh koncepcije za koju smo se opredjelili i za koju smo se dogovorili…

Kako se nosite sa lošim danima u privatnom životu, koji je Vaš moto?

To je tako različito. Nekad jedan banalan detalj može uzrokovati uzlet našeg raspoloženja ili ga može upropastiti. Ja se jako trudim da komuniciram sa pozitivnim ljudima, jer toliko je toga negativno i bježim od pesimista. Ja sam po naravi jedan optimista koji je prošao jednu životnu kalvariju. Ja sam doslovno krenuo od nule, od siromaštine, i da, mogu reći da sam dosegnuo  stanoviti uspjeh, ali to je isto tako relativno…   jesi li uspio ili nisi …

Uvijek naglašavam da je stvar u „sitnicama koje život znače. Bitno je znati biti sretan sa malim, sa onim što imaš. No, ima nešto što je uvjet sreće, a to je ljubav! Ljubav je jedan fenomen kojeg je teško objasniti.

Vjerujete li vi u ljubav?

Bavim se tim fenomenom skoro čitav svoj životni vijek. Naći partnera kojeg voliš i godnama ti u njemu prepoznaješ sve što si priželjkivao ili obrnuto, e to je divno. No, kako vrijeme  odlazi vidiš kako je to utopija, ali opet naglašavam, ako se radi o pravoj ljubavi ona ti daje razloga da nastaviš biti sretan, da budeš sretan i kad nemaš razloga za sreću.

Jedan filozof kojem sam ja povjerovao i nahebao kaže: “I najstariji čovjek mladoj mački nije star ako ima novce“ i ja to popušim, kupim joj auto i stan, a onda vidim kako mangupica u autu vozi mlađeg, e to je realnost.

Ljubav ima svoje zakonitosti …Treba imati formulu i lijek. Danas bih želio svakom čovjeku da može doći u ovu fazu jer ja sam toliko nahebao da više ne mogu nahebat.

Koja Vas ljudska osobina najviše smeta, što Vas najviše može razljutiti?

Hipokrizija, laž, prevara, to je meni strano. Mene su još Švicarci kao mladog ekonomskog imigranta naučili da je laž osobina budala i to je istina. Kad tad se sazna za laž i čemu onda laž?

Jeste li imali nemoralnih ponuda?

Toliko sam toga prošao da bi bilo čudno da nisam imao. Meni je jako važno da budem čist, da nitko ne može reći, a kad si ti ono… ali ja mogu svima pogledati u lice i reći ne ja nisam nikad!

Nikad nisam lažirao utakmice, nisam se nikad ogriješio o sport. Meni su u životu davali svašta, ali nikad ništa nisam uzeo što mi ne bi pripadalo, ili ono što ne bi bilo po mojoj savjesti.

Koja Vam je najdraža pobjeda?

  1. godine, Dinamo, to mi je najdraža pobjeda, to je bila i politička pobjeda.

Prosjek je bio 30 tisuća ljudi na stadionima, uspjeli smo probuditi naciju, u to vrijeme se nisi mogao nacionalno izjasniti, reći ja sam Hrvat. To je bilo jako teško, ali preko Dinama je to bilo moguće.

Pobjeda ’98 Nizozemske ili Njemačke, koja Vam je draža?

Pobjeda protiv Nizozemske je definitivno zaključila naše treće mjesto i to mi je apsolutno draža pobjeda jer nije isto biti treći ili četvrti.

Da Vam Mamić danas dođe i pruži ruku pomirenja, biste li ju prihvatili?

Mamić ima svojih dobrih osobina, to nitko ne može poreći. Ima jednu socijalnu osjetljivost, on pomaže onima kojima pomoć treba. Mene osobno smeta to što je on uopće mogao doći na poziciju da već 20 godina vlada hrvatskim nogometom, da odlučuje o tome o čemu nema znanja niti nadarenosti. S time se ne slažem, ali nije on kriv, krive su one ranije vlade, koje su sve to dozvolile. Postoji jako puno anomalija, a one služe upravo tome da bi netko došao do cilja.

Koliko politika ima utjecaja u sportu?

Iluzija je svakoga čovjeka, bio on poduzetnik ili sportski čovjek vjerovati da politika nije glavna. Politika ima jednu neopisivu moć da demolira koga god hoće ili  da pomogne …

Ovo je nesreća što politika ignorira hoće li puk biti zadovoljan ili nezadovoljan. Odgovorno tvrdim da se politika malo umiješala i raščistila neke stvari, ovaj napaćeni narod bi imao puno prilika da bude sretan. Recimo, da se osvoji europsko prvenstvo, ili da se postigne rezultat koji bi nas napravio važnim.  Smatram da mi nosimo jedan kompleks inferiornosti obzirom da smo toliko godina bili zatočeni.

Jeste li imali puno očekivanja u životu?

Svi mi imamo neka priželjkivanja, očekivanja. Imao sam utkamica kad sam mislio da moram pobjediti ili ću umrijeti.

Ali čovjek mora imati neku filizofiju da to preživi i ide dalje, jer kad bi to tako bilo ostali bi zakopani i razočarani. A to ne ide tako u životu, barem ne u filozofiji pobjednika.

Dali nas poraz  gura naprijed?

Svakako. Divim se plemenitim sportašima, onim upornim. Većina ih nema tu neophodnu upornost, oni ne mogu dokučiti taj nivo vrhunskog sportaša jer se obeshrabre. Formula uspjeha je delikatna, ja sam je iskristalizirao u 7 faktora, i znam ako vam jedan od faktora fali, ne možeš uspjeti. Prvo moraš imati sreću ili inteligenciju da se opredijeliš za posao za koji imaš afinitet, talenat. Talent je uvijek baza svakog uspjeha. Ako imaš talenat, ali nemaš motiv, pa imaš talenat, ali nemaš karakter, pa imaš motiv, talenat, ali nemaš intelingenciju, pa imaš sve, ali nemaš mogućnosti za mukotrpan rad da razvijaš talenat. Znanje je najveći adut, moraš znati, imaš sve i spremnost, ali dođeš u okolinu koja te demoralizira, koja ti ne dozvoli napredovati. Sreća kruži i ti je moraš uhvatiti, moraš raditi, ne smiješ se pokolebat, život je jedna teška akrobacija. Moja djeca imaju sreću jer oni zagrabe koliko im treba, a meni je bilo teško, ja sam morao u emigraciju početi kao smetlar, nisam znao jezik, takav mi je bio početak, ali moja ustrajnost me dovela do toga da sam postao njihov izbornik.

Jer sam radio, vjerovao u sebe, potkovan stručno za ovaj posao koji radim i znao sam formulu egzistencije, a to je biti ekstremno strog prema ljudima koje vodiš jer tamo imaš 25 budala koje bi upropastili sve da te se ne boje. Niti jedan trener ne može uspjeti ako te se ne plaše, ja sam trenirao 30 klubova i 5 reprezentacija.

Kako ste izgradili autoritet?

Ja sam vodio 5 godina reprezentaciju i oni mogu na prste nabrojati kad su me vidjeli nasmijanog, nisam se nikad smijao:)

Ja sam shvatio da moram odigrat ulogu vođe, trenera. Prije nego sam postao trener proanalizirao sam svoje starije kolege koji su uspjeli, a koji nisu. Mogu reći da je autoritet presudan. Ja sam  dobro savladao psihologiju igrača, a na utakmici sam stvorio ratničku klimu. Bilo je situacija da imaš samo jednog igrača koji je indisponiran i taj mi inficira negativnom energijom cijelu ekipu. E, toga odmah moraš vaditi.

Ja ga zovnem i pitam, sine jel’ te nešto boli, kreni onako kako sam te učio ili izlaziš napolje, to je ipak rat.

’98 Argentina: Šuker ili  Batistuta?

Da, svi su govorili o tom famoznom BATISTUTI, ali ja kažem Šuker je najbolji, i ostajem u uvjerenju da takvog golgetera svijet nije vidio. Ti golgeteri imaju dar Božji koji se zove instiktivna inteligencija i njemu je Bog to dao u velikoj količini.

Koji je vaš ljubimac?

Moj ljubimac je Bokšić, ja jako volim sve njih kao svoju djecu, i Bobana, Šukera, Soldu i Štimca… Sa svima sam ostao u prijateljskim odnosima. Svi oni me gledaju sa ljubavi jer je ona recipročna između mene i mojih igrača. Znate, kada se s nekim družiš sedam godina konstantno, onda se počinjete i poznavati, a to je jako bitno da nekog poznaš, da mu možeš pardonirati ili da ga možeš osuditi. Taj dar nije Bog svakom dao.

I za kraj…

Ja sam trebao biti svećenik, majka mi je to htjela i dala me je u sjemeništvo Isusovačko u Travniku i onda sam se zaljubio u jednu časnu sestru i to je bilo gotovo. Jako je bitno da se opredijelite za posao za koji imate afiniteta.  Moja majka je bila pobožna žena, bila smo tri brata, dva su poginula sa 17 godina i ona je željela da ja budem svećenik. Za njezinu ljubav ja sam otišao u sjemeništvo i bio sam tamo dvije godine. To mi je jako puno pomoglo jer sam naučio i latinski i francuski. Ali činjenica je da je ljubav najvažnija stvar na svijetu pogotovo u mladosti. Ta ljubav se ne zaboravlja. Jadan je onaj koji je uskraćen mogućnošću da voli i da ima ljubav, ta osoba je prazna. Reći ću svima onima koji pate: „Neka ne pate, neka budu sretni“. Čak i ona neuzvraćena ljubav je toliko snažna da ima jednu osobitu korist, ona te oplemeni. Ali neuzvraćene ljubavi se moraš brzo riješiti koliko to god bilo teško.  Otići ćeš toliko daleko koliko si pametan, pobijediti. To je jedno životno iskustvo, kada uspiješ pobijediti sebe.

Razgovarale: Rosie Kugli, Ana Mišić

 

Midas

2 Komentara on this article. Feel free to join this conversation.

  1. Jasenka Popovic 11/02/2017 u 20:22 - Reply

    Lijepi intervju.Da..ljubav..ljubav

  2. Andreja 11/04/2017 u 12:57 - Reply

    Lijepi intervju i baš te je lijepo vidjeti u društvu Ćire koji je stvarno legenda drag čovjek .

Ostavite komentar