Jednostavna pravila za sreću

Pamtim je kao povučenu djevojčicu. Nije imala razloga biti drugačija. Bila je nagluha i nosila debele naočale. Jednog dana vraćale smo se iz škole, a neka starija djeca počela su joj dobacivati, rugati se. Tada sam prvi put čula za izraz cvikerašica i cvikeršajba. Tina se rasplakala, a ja sam otišla do njene mame. Ispričala sam joj priču i očekivala da će ispljuskati zločestu djecu.

Umjesto toga, mirno je otišla do Tine, obrisala joj suze i rekla:

– Žao mi je, ali ne mogu ti pomoći. Ljudi će ti se čitav život rugati zbog toga. Zato moraš biti bolja i sposobnija od njih!

Tog dana, činilo mi se da je glavni udarac mojoj prijateljici zadala njena mama, njene riječi zvučale su nevjerojatno okrutno.

Prije nekoliko dana prijateljica me pozvala na večeru. U mnoštvu ljudi ugledala sam lice koje me osvojilo. Ta žena, naprosto je zračila. Bila je poznata kiparica i živjela na relaciji Paris –   New York, ali bilo je tu još nešto. Kao da sam je već negdje vidjela. Vrtila sam film. Ma ne, to ne moze biti ona, razmišljala sam.

No život nas često iznenadi. Neočekivanim susretima, nevjerojatnim pričama.

Bila sam znatiželjna. Kako je uspjela?

– Znaš da sam rođena s hendikepom. Nisam bila zgodna niti bogata. Nosila sam debele naočale kroz koje sam gledala u svijet onakav kakav je, bez imalo uljepšavanja. Vrlo brzo shvatila sam da moja sudbina ovisi samo o meni. I najveća pomoć bile su upravo mamine riječi. Žao mi je. Ne mogu ti pomoći. Moraš se izboriti sama.

NEKAD TE ŽIVOT ZAISTA NE MAZI.

NO I TADA POSTOJI IZLAZ- BITI PUNO BOLJI I SPOSOBNIJI.

Rosie Kugli

Midas

Ostavite komentar