Imam obožavatelja! I to jednog koji je odabrao pseudonim, ni manje ni više nego oronulog **bača s kompleksom hladne majke iz serije o oronulom **baču i njegovom bratu seronji, s hladnom majkom u cameo ulozi. Hihihi…
ŠteficaBudući da sam neko vrijeme bila zaista zaposlena (glumljenjem Dementora, dakako), a sad eto imam upalu pluća i moram mirovati, činilo mi se primjerenim osvrnuti se na tekstove dragog gospodina, iako je prošlo manje od mjesec dana kolika je prvobitno trebala biti učestalost kolumne.

Dakle, dragi gospodin na moj tekst odgovara u stilu, joj zene kaj bi vi htjele, mi smo vam lovci, frajeri, nemamo mi vremena za sitnice poput uočavanja da smo djetetu obukli jaknu koju ne može zakopčati. Uostalom, zašto ne bi nosilo tuđu, premalu jaknu, pa nekad smo sve dijelili pa i šnitu kruha i eurokrema… Mir, ljubav, bratstvo i jedin…ups.
Dragi gospon, nekad je i moja prababa prala veš na potoku a bolesti su se liječile pijavicama i puštanjem krvi. Ne bismo li s poboljšanjem uvjeta života trebali težiti boljoj brizi za djecu? Mislim, u dijelovima Kine i danas radnici u tvornicama dovode djecu na posao i potom ih vežu lancima za zidove, da ne dođu u opasnost motajući se oko strojeva. Bismo li zato trebali biti oduševljeni da nam npr. teta čuvalica dimi cigarete u dječjoj sobi dok smo na poslu?

Joj vi ženske samo bi zvocale.
Zanimljivo. Samo bi zvocale. Dragi gospon, postojalo je vrijeme kad sam mislila da žene previše zvocaju. No to je bilo prije nego sam imala djecu, prije nego sam morala ostati na bolovanju kadgod dobiju temperaturu, prije nego sam morala objašnjavati poslodavcu zašto opet ostajem doma, prije nego je Njegov nemar rezultirao dodatnim poslom u mome ionako pretrpanom rasporedu.

Da, muškarci često ne vide problem u tome da su djetetu štramplice odjevene naopako ili da na hladnoći nema kapu. Majka, koja će liječiti ojedine na atopičnoj koži i noću imati priljepak u krevetu jer dijete traži utjehu u blizini majčina tijela kad se osjeća loše, itekako vidi. Vidi i on, kad mu to isto dijete šutira bubrege i ne da mu spavati, ali ne povezuje to s vlastitim propustom.
Ne, optužit će vrtić što je pokupio prehladu od djeteta i cijeli dan biti nadrndan jer se nije naspavao pa ga boli glava. Majka nema taj luksuz, ne može sjesti sa šalicom kave i mrziti svijet, jer djecu treba spremiti, nahraniti, pobrinuti se za sve od higijene i odjeće do tog da budu umorni kad odu leći i da im nije dosadno dok su budni.

Ja sam nekako putem ostala bez pretjerane sućuti prema Njegovim boljkama. Jer sam danas, s upalom pluća, hendlala sama dvoje djece, obavila špeceraj putem od doktora, kuhala ručak, smišljala zabavne aktivnosti da starijoj nije dosadno (čitaj: da ne pravi zvizdarije) dok junior spava, no on uopće nije zaspao pa ni ja ne mogu u krevet, a sad čekam da kralj dođe i preuzme ih da odem slikati pluća.
On? Njemu je to normalno. On će vikendom odraditi svoje dvije obaveze oko kucanstva (čišćenje određenih dijelova stana) i to je to. Za sve drugo mu moram posebno reći, desetak puta, i onda zvocati dok ne napravi. Ako napravi.

Volim ga, da. Nije loš. Ne pije, ne kocka, ne kladi se, ne puši, ne kurva se, ne maltretira me. Bude i nježan i drag i nasmijava me i izluđuje me i inteligentan je i empatičan oko stvari koje su mi fundamentalno bitne iz etičkih razloga. Dobri smo zajedno. Ali kad moj uobičajeni modus operandi zašteka, redovno zbog zdravlja, jednostavno to što je dobar lik nije dovoljno. Jer dobrota neće otić na plac ni iznijet smeće ni skuhat ručak ni objesit veš, kamo li odvesti djecu u park ili ishendlati vrtić. Zaboga, pa on ne zna ni koja je jakna njegova djeteta. Zato što je muško, “ljubičasta s njenim imenom” je prekomplicirano za zapamtiti. I onda da se žene pravdaju hormonima. Muškarci čak nemaju ni opravdanje. Jednostavno su neodgovorni ako ikako mogu proći s time nekažnjeno.

Zanimljivo, skroz će dobro hendlati sve, uz detaljne pisane upute, ako mene hospitaliziraju. Dakle glupa sam ustvari ja.

I ne znam s kojim i kakvim se to ženama naš dragi gospodin pod pseudonimom druži, no ja svoje zahtjeve uobličavam u izjavne rečenice sa subjektom, predikatom i objektom. Nikada kondicionalne. Ponekad ubacim ‘molim te’. Jasna sam i glasna. Nekoliko puta. Ali od tog nema koristi, dok ne krenem zvocati.

Volim li to zvocanje? Mrzim. Prezirem. Mrzim što me tjera da ga tretiram poput njegove majke, gnjavim dok ne popusti. Odvratno mi je to, vrijeđa sve što jesam i sve što vjerujem da veza i brak trebaju biti.
Ali alternativa je, naučila sam brzo, samo da ono što trebam napravim sama. Pa to uglavnom i činim. Ako ste se pitali zašto stvari izgledaju kako izgledaju. Lakše mi je to, manje pogubno za moj osobni osjećaj vlastite vrijednosti i poštovanja prema sebi, ali i poštovanja prema njemu. Odbijam mu biti mama. Stoga, moram biti sposobna sve činiti bez njega. I jesam. To je jednostavno tako.

S tim mislima vas sve lijepo pozdravljam, lijepo se imajte, proslavite blagdane u duhu u kojem već želite, i čitamo se u Novoj, nadajmo se boljoj, godini. Pusa!